Pozicija i odgovornost Poslanikovog (s.a.v.a) nasljednika (2. dio) - spoznaja

Pozicija i odgovornost Poslanikovog (s.a.v.a) nasljednika (2. dio)

Pozicija i odgovornost Poslanikovog (s.a.v.a) nasljednika (2. dio)

Tokom svog života, Poslanik (s.a.v.a) je ispunio niz ključnih uloga i odgovornosti koje bi mogla ostvariti samo božanstveno inspirisana osoba kao što je on sam, a ne običan čovjek, bez obzira na to koliko bio inteligentan.

Jedan od ovih zadataka bio je objasniti Kur’an, njegovo implicitno i skriveno značenje; drugi zadatak je bio donositi odluke o pravnim pitanjima za koja zakoni još nisu bili predviđeni u Kur’anu. Treća odgovornost bila je sprječavanje bilo kakvog sukoba između muslimana i sprječavanje bilo kakvih intelektualnih ili vjerskih odstupanja u umovima muslimana.

U ovom dijelu govorimo o drugom zadatku i trećem zadatku.

Nova pitanja

Tokom vojnih osvajanja, muslimani bi se suočili sa novim pravnim pitanjima i slučajevima čije objašnjenje nije moglo biti pronađeno u Kur’anu. Budući da postoji ograničen broj ajeta u Kur’anu u vezi sa sekundarnim pitanjima i ne više od 500  predaja o vjerskim praksama, lako je bilo pretpostaviti da će se problemi akumulisati nakon Poslanikove smrti.

Poznati mufesir i tumač Kur’ana Fahr er-Razi vjeruje da se u Kur’anu i sunnetu – tradiciji Božijeg Poslanika (s.a.v.a) može naći samo mali broj pravnih zabrana. Jedno od neobjašnjenih pitanja, naprimjer, bio je problem koji se odnosi na situaciju u kojoj nasljeđivanje nije matematički djeljivo između nasljednika. Naprimjer, nasljednici preminulog čovjeka mogu uključivati ​​i njegovog oca, majku, supruge i dvije kćerke. Prema uobičajenim pravilima, njegova supruga bi dobila osminu, roditelji dobijaju jednu trećinu, a kćerke dvije trećine imovine. Međutim, ovo iznosi sveukupno devet osmina, što se ne može podijeliti među nasljednicima! Ovaj problem se dogodio tokom hilafeta drugog halife Omera, koji se Bogom zakleo da nije znao šta da radi, ali je na kraju odlučio da podjeli količinu ravnopravno među nasljednicima (Muḥammad Rašid i Halili, 212). Još jedan neobičan pravni slučaj odnosi se na čovjeka koji se dvaput razveo od svoje supruge dok je bio nevjernik i jednom nakon što se preobratio u islam. Pitanje je bilo da li mu je dozvoljeno da oženi tu ženu i četvrti put (Al-Hindi, 5/161).

Muslimani su zbunjeni kako treba da se bave takvim problemima u odsustvu jasnih pisanih propisa i mogu samo pogađati odgovarajuća rješenja, koja bi na kraju mogla biti usvojena kao ispravna odluka u sličnim situacijama. Naravno, da je u to vrijeme među njima bilo mudrog čovjeka koji je imao božansku mudrost, on bi riješio probleme na najbolji mogući način praćenjem ključnih načela i pravila Islama.

Dužnost zaštite muslimana od odstupanja

Jedna od uloga nepogrešivih Imama u muslimanskom društvu jeste da spriječe moguća odstupanja ili distorzije u religiji donoseći posljednju odluku o spornim pitanjima. Pošto je bilo mnogo neslaganja oko vjerskih dekreta u različitim situacijama od Poslanikove smrti, pobožni lider nadahnut božanskim znanjem mogao je dovesti muslimane u mnogo bolju situaciju. Poslije Poslanikove smrti, neki Jevreji i kršćani su iskoristili svoje šanse da šire lažne ideje izmišljanjem lažnih predaja koji se zovu isralijati, mesihijati i madžusijati. Broj predaja i hadisa koji su izmišljeni na ovaj način možda je premašilo i brojku od jedan milion, zbog čega je Buhari napravio svoju zbirku uzimajući pojedine hadise iz oko tada 600.000 dostupnih hadisa i Ahmad ibn Hanbal je sastavio svoju zbirku uzimajući pojedine hadise od oko 750,000 koji su tada bili poznati.

Svakako je nemoguće pripisati toliko predaja Poslaniku koji je bio itekako ograničen od strane nevjernika tokom prvih 13 godina njegovog poslanstva u Meki, tako da je rijetko i mogao da širi riječi iz Kur’ana, a kamoli vlastitih hadisa , ljudima. Osim toga, bio je veoma zauzet kada je osnivao zajednicu u Medini; između ostalog, bio je odgovoran za organizovanje vojnih kampanja, misionarsku aktivnost, diplomatske odnose, pravnu arbitražu, prenošenje Kur’ana ljudima i njegovo objašnjavanje, donošenje vjerskih presuda i odgovaranje na razna pitanja, rasprave s sljedbenicima drugih religija, vodeći brigu o društvenim, političkim i ekonomskim pitanjima društva, pisanju plemenskim vođama i kraljevima i guvernerima drugih zemalja ali i borbi sa licemjerima (koji su, kao što smo već vidjeli, spomenuti u velikom broju kur’anskih ajeta). S obzirom na sve ove dužnosti, bilo bi nemoguće da Poslanik bude odgovoran za toliko hadisa o ovako raznovrsnom nizu predmeta. Međutim, u takvoj situaciji, Imam bi bio u savršenoj poziciji da spriječi bilo kakvo odstupanje u vjeri i mogao bi postati kamen temeljac ili kriterij da ljudi razlikuju istinu od neistine. Pogrešivi halifa, čak i onaj koji je bio popularno izabran, mogao bi u najboljem slučaju izjaviti kao što je to učinio prvi halifa Ebu Bekr, nakon što je izabran u Sakifi:

“Ja sam izabran za lidera iako nisam najbolji od vas. Ako krenem pravim putem, pomozite mi, a ako krenem stranputicom, vratite me na pravi put! „ (Ibn Hajir el-Ḥejtemi, 11).

Takva osoba, sigurno, ne može uvijek razlikovati između ispravnog i pogrešnog, a to bi dovelo do sve većih poremećaja i odstupanja u religiji.

Iranski filozof Ibn Sina podržava ideju Bogom odabranog nasljednika na sljedeći način:

“Nije moguće imati Poslanika u svakom trenutku, jer samo nekoliko ljudi posjeduje sposobnost ostvarivanja Poslaničke misije. Dakle, da bi zadržao i zaštitio zakone i pravila korisna za dobrobit čovječanstva, Poslanik bi trebao imati nasljednike, a kada bi te nasljednike proglasio sam Poslanik, bilo bi bolje za muslimansko društvo i spriječilo bi ogromne sukobe, pobune i nedjela. ( Eš-Šifa,   2/13 i   Ilahijat , 558-564). ‘

Prema tome, da je Poslanik imenovao nasljednika, to bi zaštitilo islam na način na koji biranje tih nasljednika od strane ljudi, ne bi moglo.

Leave a Reply