Šta smo naučili od Ibrahima (a.s)? - spoznaja

Šta smo naučili od Ibrahima (a.s)?

Šta smo naučili od Ibrahima (a.s)?

 

Deseti zul-hidždže je od onih velikih i blagoslovljenih dana koji imaju ogromnu važnost u kur’anskim ajetima i predajama. Taj dan je jedan od dva velika muslimanska praznika odnosno bajrama. Desetog zul-hidždže hodočasnici Časne Ka’be i Mekke prinose žrtvu to jest kolju kurban kao jedan od obaveznih obreda hodočašća – hadždža.

Kurban bajram na arapskom jeziku se naziva eidu-l-adha. Riječ adha  je množina riječi duha u značenju vrhunac dana i nastavak sunčeve svjetlosti, a prijepodnevni dio dana kada je sunce na vrhuncu neba se naziva duha. Pošto hadždžije u Mekki u to vrijeme prinose svoje žrtve ovaj blagdan je nazvan eidu-l-adha ili blagdan uzdizanja.

Ibrahim i Ismail (a.s) – otac i sin

Simbolika i jednog i drugog naziva, kurban bajram ili eidu-l-adha nas podsjeća na događaj koji opisuje Časni Kur’an u suri As-Saffat (99-111).

(Ibrahim reče) „Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!“ – i Mi smo ga obradovali (Ismailom) dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: „O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?“ – „O oče moj“ – reče – „onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“ I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: „O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!“ – i kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: „Nek je u miru Ibrahim!“ Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik.

Ibrahim (a.s) je jedan odabranih Božijih Poslanika, poznato je da mu je Uzvišeni Bog u starosti podario porod, to jest sinove Ismaila i Ishaka i obojicu ih učinio Svojim vjerovjesnicima.

Obratimo pažnju na navedene ajete i Ibrahimovu (a.s) dovu i traženje poroda od Allaha (dž.š). On moli porod čestit. On kao najvažniju osobinu naglašava čestitost svoje djece, ne njihov spol, ne njihovu ljepotu, ne njihovu brojnost, ne njihovu snagu … A Bog mu kao nagradu i radost daruje dječaka blage naravi. Uzvišeni Allah (dž.š) na dovu uzvraća djetetom sa najboljom mogućom osobinom koju jedan roditelj može poželjeti a to je lijepa i blaga narav.

U nastavku kur’anske priče o ovom uzoritom ocu i sinu stoji da je Ibrahim (a.s) usnio san i dobio naredbu da žrtvuje to jest kao kurban zakolje svoga Ismaila u dobi kada je stasao da može pomagati već starom ocu. Ovdje možemo primjetiti dvije činjenice na koje ako kao roditelji obratimo pažnju i stavimo se na Ibrahimovo mjesto, možemo spoznati koliko teško treba da bude roditelju koji ima takvu božansku naredbu.

Prva činjenica jeste da je Ismail (a.s) na početku tinejdžerske dobi, dobi kada djeca mogu u mnogim poslovima pomoći svojim roditeljima, a hazreti Ibrahim (a.s) je kao i svaki drugi otac ponosan jer se može osloni na svoga sina, pogotovo s obzirom na doba u kojem su oni živjeli. Druga činjenica je da je Ismail također u dobi kada razumije mnoge stvari. Da je hazreti Ibrahim (a.s) dobio ovu naredbu dok je njegov sin bio mlađi ili čak dojenče možda bi mu suočavanje sa ovom naredbom bilo itekako lakše.

Od Ibrahima (a.s) ovdje možemo naučiti jedan jako bitan odgojni metod. Iako je on usnio san i dobio naredbu kao Božiji poslanik mogao je jednostavno da naredi Ismailu da se pripremi za žrtvovanje. No, on mu se obraća blagim riječima i pita ga šta on Ismail, njegov jedini sin, o svemu tome misli.

Moguće je, a Allah zna najbolje, da je Ibrahim (a.s) jednim dijelom srca svoga osjećao izvjesnu nelagodu oko toga, jer nije lahko ocu da ubije svoje dijete, a još i jedino. Vjerovatno ga je brinula i dječakova reakcija. Međutim sva ta nelagoda i nesigurnost, ako je toga uopće i bilo (a najvjerovatnije jeste jer poslanici su i pored svog imana ipak ljudi sa svim ljudskim emocijama jer su poslani nama kao uzor), sasvim je nestala kada je čuo blagi, ohrabrujući i odlučni odgovor svoga sina:

O oče moj, onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.

Očito je da je Ibrahim (a.s) kao otac bio uspješan kada njegov sin bez ikakvih pitanja: zašto, kako, … sa punim povjerenjem u božansku naredbu i bez pogovora pristaje i pri tome još daje podršku i hrabri oca da učini onako kako mu je naređeno i da će on to uz Božiju pomoć sve izdržati.

Zaista slava neka je dragom Allahu koji robove Svoje kuša najljepšim kušnjama; hvaljen neka je Milostivi koji robovima Svojim olakšava kušnje, pomaže im i upućuje ih kako da kušnje ispune i najveću nagradu i počast kod Njega tako zasluže; Neka je najveća milost i blagoslov Svemilosnog nad ocem što je, Njemu za ljubav htio sina jedinca žrtvovati, i nad sinom što je, Njemu za ljubav, poslušno i sa zadovoljstvom, život svoj htio žrtvovati, i spreman bio čak i oca na to ohrabrivati.

Zaista je taj čin odanosti i poslušnosti Bogu, te Ismaila svom ocu jedinstven i veličanstven. Ovo može biti još jasnije ako se spomenu predaje da su, kada je Ibrahim (a.s) potegao nož, meleki na nebu sa čuđenjem uzviknuli kako je moguće da jedan od ljudi, što griješiti mogu, može biti do te mjere poslušan Allahu, Gospodaru svih svjetova. To je bio pečat posebnog statusa koji Ibrahim, alejhisselam, kod Allaha uživa, statusa ličnog prijateljstva:

… A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja ( An-Nisa,125).

Osim toga, i otac i sin su počašćeni poslanstvom, a ocu je po Božijoj Odredbi bila upisana još jedna radost, radost u liku mlađeg sina, Ishaka, takođe vjerovjesnika, i čovjeka dobrog, od Allaha blagoslovljenog što će ga kasnije dobiti:

… I obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih (As- Saffat, 112,113).

Simbolika žrtve

Ovdje se ponovo vraćamo na simboliku naziva ovog blagdana. Blagdan uzdizanja i žrtvovanja. Ibrahimu (a.s) je bilo naređeno da žrtvuje ono najmilije što je imao i on se odazvao ovoj naredbi, Ibrahim (a.s) je ubio svoj nefs i svoje prohtjeve, a zamislimo li se na njegovom mjestu vidjećemo koliko je to teško. I upravo zbog toga spomen na njega i njegovog sina je ostao do dan danas iako historija kurbana i žrtvovanja za Boga seže sve do hazreti Adema (a.s) a najpoznatiji kurbani u ljudskom svijetu su oni koje su prinjeli Ademovi sinovi Habil i Kabil.

Dolaskom islama, ovaj drevni običaj dobiva nove dimenzije i značaj. Kurban je obaveza, farz, samo hadžijama u Mekki, a mustehab i lijepo i pohvalno učiniti svim drugim muslimanima na svijetu i to na dan ovog velikog praznika, ali i u drugim prilikama.

Klanjem kurbana poklanja se i daruje imetak na Božijem putu, što je samo po sebi veliki uspjeh.

Žrtvovanje životinje metafora je za ubijanje vlastitog nefsa, onog dijela ljudske duše koji poziva na zlo. Razuman vjernik će sabljom razuma i vjere ubiti unutrašnju životinju u sebi koja ga priziva na zlo i smeta mu na putu približavanja Bogu, očistit će se od njene prljavštine i nečistoće, i tako učiniti veliki džihad i veliki unutrašnji hadždž.

Kurban u doba Muhammeda (s.a.v.a) i njegovog Ehli bejta

Za vrijeme Poslanika Muhammeda (s.a.v.a) i njegove časne porodice Ehli Bejta, obilježavanju Kurban-bajrama i klanju kurbana posvećivala se velika pažnja.

Prenosi se da je Ummu Selema došla kod Poslanika i rekla mu da se približava Kurban-bajram, ali da nema novca za kurban. Željela je znati da li je uredu da novac za kurban pozajmi. On joj reče da to učini, jer je to već vraćeni dug.

U predajama se prenosi da je Muhammed (s.a.v.a.) imao običaj klati dva ovna. Jedan bi zaklao svojom rukom, a zatim rekao:

Bože, ovo je od mene i članova mog Ehli Bejta koji nisu uspjeli zaklati kurban, a zatim bi klao i drugi i govorio: Bože, ovo je od mene i svih onih u mom Ummetu koji nisu uspjeli zaklati kurban.

Sam obred klanja ima svoje propise kako bi kurban bio primljen, a meso halal i dozvoljeno za konzumiranje.

Imam Sadik (a.s.) je bio upitan šta s kurbanskim mesom, a on je kazao da su prethodnici iz Ehli Bejta jednu trećinu slali komšijama, jednu siromasima, a jednu čuvali za vlastite i potrebe svojih ukućana i porodice. Neki islamski pravnici podjelu trećine siromasima smatraju strogom obavezom, a komšijama i porodici pohvalnim i lijepim.

Koliko je značajno obilježiti bajram svjedoči i to da je postiti na taj dan zabranjeno, jer bajram je praznik pobjede dužnosti nad prohtjevima.

Počnimo i mi žrtvovati svoje loše osobine već ovog Bajrama!

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Leave a Reply