Takijja - licimjerstvo ili pravilo? (2) - spoznaja

Takijja – licimjerstvo ili pravilo? (2)

Takijja – licimjerstvo ili pravilo? (2)

Prakticiranje takijje među muslimanima

U prvom dijelu smo naveli ajete i predaje koje govore o vjerniku koji prakticira takijju u odnosu na nevjernike, što je dopušteno jer je namijenjeno zaštiti života, imovine i obitelji vjernika.

Postavlja se pitanje da li je takijja dopuštena prema muslimanima? Šta je sa situacijom u kojoj je vladar musliman čiji su doktrinarni stavovi u sukobu sa stavovima nekih drugih islamskih pravaca i škola mišljenja pa su zbog toga ugroženi njihovi životi i porodice ukoliko se odbiju složiti sa vladarom?

Očigledno je da nema potrebe za takijjom u islamskom društvu u kojem se tolerišu sve škole mišljenja. U tom slučaju, svako uživa slobodu vjerovanja i niko ne bi imao razloga da sakrije svoje razumijevanje vjere od drugih. S druge strane, ako je u jednoj muslimanskoj zemlji sloboda vjerovanja ograničena i ako se priznaju samo stavovi vladara, druge grupe će morati spolja da se slažu sa tim. U takvim slučajevima su učenjaci proširili koncept takijje u odnosu na druge muslimane.

U njegovom tumačenju ranije spomenutog kur’anskog ajeta:

Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve! (Ale Imran, 28)

Fahre Razi piše: U svom očiglednom smislu, ajet se odnosi na vjernika koji prakticira takijju protiv moćnih nevjernika, ali šafijska škola proširuje taj opseg; svaki put kada se musliman suoči sa sličnim uslovima u odnosu na drugog muslimana, takijja je dozvoljena za zaštitu njegovog života.

Takijja i zaštita imovine

Da li je takijja u ovakvim slučajevima dozvoljena i kada se radi o zaštiti imovine i imetka? Razi odgovara da bi mogla biti jer je Poslanik (s.a.v.a) rekao da je imovina muslimana sveta kao i njegova krv. Poslanik također kaže da je svaka smrt da se odbrani imovina jednaka mučeništvu. (Tefsir Mafatih al-Gejb, tom 8, str.13)

Džamaluddin al-Kasemi, sirijski pisac prethodnog stoljeća, citirao je Muḥammeda ibn Murtaḍa al-Jamanija, poznatijeg kao Ibn al-Vazir, te kaže:

Istinski arifi i mistici su malobrojni i uvijek su u strahu od okrutnih kraljeva, đavolskih ljudskih bića i nepravednih vladara. Na osnovu kur’anskih ajeta i konsenzusa muslimanskih učenjaka, dopušteno im je prakticiranje takijje. Strah od mistike uvijek je prikrivao istinu.

Ebu Hurejre je također rekao: Imam dvije zbirke hadisa od Poslanika. Proširio sam jednu od njih i zadržao drugu. Da sam otkrio drugu zbirku, imao bih proreze na vratu. (Maḥasin at-Taʾvil, tom 4, str. 89)

Maraghi, jedan drugi tumač Kur’ana, ajet:

Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika (An-Nahl, 106),

tumači sljedećim riječima:

Takijja uključuje bilo kakvu vrstu (prividne) ljubavi prema nevjernicima, tiranima i korumpiranim vladarima, iako može biti u obliku fleksibilnosti riječima, osmjehom na licu ili plaćanjem darova kako bi se spriječilo njihovo zlo. Takva djela su dopuštena islamom zato što je Poslanik rekao da se svaka isplata za zaštitu vjerničkog dostojanstva računa kao čin milosrđa. ( Tefsir Maragi, tom 3, str. 136).

Dakle, ta tri velika učenjaka, a možda i drugi, također su potvrdili da takijja nije ograničena na interakcije između vjernika i nevjernika. Obim takijje je mnogo širi i uključuje i interakcije između muslimana. Kad god samoproglašeni muslimanski vladar ograniči slobode i prijeti da će ubiti ili opljačkati druge, vjernik mora prakticirati takijju.

Takijja kroz historiju muslimana

Islamska historija svjedoči o činjenici da su učenjaci, u određenim prilikama, govorili suprotno svojim stvarnim uvjerenjima u pokušaju da zaštite svoj život i imovinu. Priča o Aḥmedu ibn Hanbelu i drugim pobornicima teološke doktrine o stvorenosti Kur’ana je poznata. Ljudi tog vremena su bili prisiljeni da priznaju stvorenost Kur’ana ili se suoče sa zatvorom i mučenjem. Neki od njih su priznali i bili su oslobođeni. Trojica su odbila da priznaju i držali su se svojih stavova. Poslali su ih tadašnjem halifi Ma’munu da bi se suočili sa kaznom. Usput su umrli. Priča je detaljno opisana u Tabarijevom djelu Tarih (tom 7 , str. 195–206).

Također treba spomenuti život sljedbenika Ehli Bejta  u vrijeme vladavine dviju dinastija Emevja i Abbsida. Halife iz dinastije Emevija na čelu sa Muavijom ibn Ebi Sufjanom su provodili politiku koja je imala za cilj da iskorijeni ne samo sljedbnike Ehli Bejta već i sam Ehli Bejt Božijeg Poslanika (s.a.v.a). Koliko daleko su bili otišli da je Muavija bio uveo praksu proklinjanja Alije ibn Taliba (a.s) sa minbera. Neki od sljedbenika Ehli Bejta su se suprotstavili ovoj politici i na tom putu su postali šehidi dok su drugi primjenom takijje ostali spašeni.

Sajjid Hibat ad-Din aš-Šahrestani, poznati irački učenjak u prošlom stoljeću, napisao je članak o takijji u časopisu u Al-Muršidd, iz kojeg vam donosimo neke odlomke.

Takijja   je oruđe u rukama svakog slabog čoveka kome je uskraćena sloboda. Sljedbenici Ehlu Bejta (ili kako ih obično nazivamo šije, a šija znači sljedbenik) su poznatiji od drugih islamskih pravaca kada se radi o prakticiranju takijje. Razlog za to je jasan. Ovaj islamski pravac se suočio sa mnogo većim pritiskom od drugih pravaca. Sljedbenici Ehlu Bejta su bili  izloženi mučenju i ubistvima pod vladavinom Emevija, Abasida i Osmanlija. Nikada im nije bila data sloboda u islamskim zemljama i morali su stalno da praktikuju takijju. Zato riječ takijja podsjeća na sljedbenike Ehlu Bejta.

Šiizam tj. slijeđenje učenja Ehlu Bejta, se razlikuje od ostalih islamskih pravaca u nekim uvjerenjima i praksama. Zbog ove razlike, mnogi su bili netolerantni prema njima. Zato su sljedbenici Ehlu Bejta morali sakriti svoja uvjerenja, običaje i knjige kako bi zaštitili svoj život i imovinu, kako ne bi bili optuženi za neposlušnost. Muslimani su morali zatvoriti svoje redove kako bi spriječili nevjernike da imaju koristi od njihove podjele.

Zbog tih razloga su sljedbenici Ehlu Bejta uvijek prakticirali takijju i njihovi Imami su im naredili da to čine pod određenim okolnostima, jer dokle god su slobode ograničene, takijja je jedini mogući način života.  

Iz svega navedenog može se zaključiti da je takijja obavezna u slučaju zaštite života, imetka i prodice. Međutim da li npr. neki učenjak pod izgovorom takijje može napisati knjigu koja bi odgovarala ukusima vladara i potkopala temeljna islamska načela?

Nastavlja se…

Leave a Reply