Takijja - licimjerstvo ili pravilo? - spoznaja

Takijja – licimjerstvo ili pravilo?

Takijja – licimjerstvo ili pravilo?

Takijja (pretvaranje, prikrivanje) je koncept koji se pojavljuje u Kur’anu i istaknut je u nekim ajetima. Kur’an dopušta vjerniku da koristi takijju ako vjeruje da su njegov život, porodica ili imovina u opasnosti zbog njegovih uvjerenja. Drugim riječima, takijja je sredstvo kojem bespomoćna osoba može pribjeći kada se suoči s nekim ko namjerava da naudi njemu, njegovoj porodici ili imovini zbog razlike u vjerskim uvjerenjima. U ovim okolnostima, Kur’an dopušta vjerniku da se izvana odrekne svoje vjere u pokušaju da osujeti tu prijetnju progona. Ovo je fundamentalni princip koji podržavaju sve religije, uključujući islam. Neki ljudi, koji nisu svjesni ovog kur’anskog koncepta, pogrešno tumačeći isti pripisuju nekim islamskim pravcima kao što je šiizam, stvarajući tako netrpeljivost i nepovjerenje među muslimanima.

Takijja spada u kategoriju grana religije (furuʿ ad-din) – ili njene prakse – i ne treba je miješati s korijenima (uṣul ad-dīn) – ili načelnim uvjerenjima – jer je to samo praktičan način da se izbjegne zlo. Etimološki, takijja je izvedena iz arapske riječi ‘waqāya’, što znači da se štiti ili zaštiti. Takijja služi kao štit za slabe i bespomoćne koji ih čuva od smrtonosnih udaraca neprijatelja kao što se borci spasavaju od neprijatelja iza svojih štitova na bojištu.

Je li takijja isto što i licemjerje?

Takijja je štit koji štiti vjernika od nekoga ko progoni njegovu vjeru. Pod takijjom se podrazumijeva da se vjernik izvana odnosno naizgled drekao svojih uvjerenja. Licemjerstvo (nifak), s druge strane, upravo je suprotnost ovom pojmu; licemjer je nevjernik koji prikriva svoje nevjerstvo i pretvara se da je vjernik.

Takijja znači sakriti svoju vjeru i pretvarati se da si nevjernik, dok je licemjerstvo suprotno. Kur’an ovako opisuje licemjere:

Kada vam licemjeri dođu, kažu:’ Mi svjedočimo da si ti Allahov Poslanik.’ Allah zna da si ti zaista njegov Poslanik, a Allah svjedoči da su licemjeri zaista lažovi. (Al-Munafiqun, 1)

Licemjeri su se već pretvarali da vjeruju u islam i Poslanika, dok su u njihovim srcima vjerovali upravo suprotno. Granice definisane za licemerje u ovom ajetu jasno ga razlikuju od takijje. Ako takijja spada u oblike licemjerja onda to Bog to ne bi dopustio drugdje u Kur’anu.

Zašto praktikovati takijju?

Mora postojati dobar razlog da se čovjek ponaša na način koji je protivan njegovim najdubljim uvjerenjima; vjernik se ponosi obožavanjem Boga i usklađivanjem njegovog ponašanja s božanskim uputstvima. Ako se takva osoba odrekne božanskih instrukcija, mora imati za cilj nešto kao što su zaštita svog života, porodice i imovine od štete. Vjernik pribjegava takijji samo kada su sve slobode pogažene i nijedno suprotno mišljenje se ne tolerira. U tom slučaju, vjernik nema druge mogućnosti osim takijje da zaštiti svoj život i imovinu od tiranina.

Ono što je bitno je da se ponašanje i moral ljudi koji praktikuju takijju mora razlikovati od onih koji u biti imaju pokvarene ciljeve. Oni koji su primorani da praktikuju takijju nemaju namjeru da siju pobunu samo da bi se zaštitili od progona svojih neprijatelja, već na taj način prilagođavaju svoje ponašanje kao odgovor na silu tiranina. Bilo bi pogrešno praviti paralelu između bespomoćne osobe prisiljene na praksu takijje da sačuva sebe i neke npr. pobunjeničke grupe koja tajno skuplja oružje da bi preuzela vlast. Takve tajne grupe slijede ideologiju ‘cilj opravdava sredstva’ i pribjegavaju svim sredstvima potrebnim za postizanje svojih ciljeva, ali osoba koja prakticira takijju samo želi da zaštiti sebe i svoju porodicu od štete.

Prije raspada Sovjetskog Saveza, milioni muslimana živjeli su u republikama sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Međutim, diktatorska komunistička vlada zatvorila je sve njihove džamije i škole, zapalila njihove biblioteke, ubila njihove učenike i zabranila molitve i vjerske obrede. U takvim okolnostima, milioni muslimana su se odlučili za praksu takijje i pretvarali su se kao otpadnici dok su obavljali molitve i druge obaveze kod kuće, isto onako kako to danas rade i muslimani u nekim dijelovima Kine naprimjer.

Nakon pada Sovjetskog Saveza, muslimani su bili oslobođeni okova komunizma. Oni su nakon toga zajedno obnovili džamije i ponovo praktikuju islam. Da nisu praktikovali takijju pod tim zagušljivim uslovima i držali se svojih uvjerenja u javnosti, nijedan od njih ne bi preživio da bi obnovio džamije.

Jasno je pokazana razlika između takijje i licemjerja, a sada ćemo se osvrnuti na Kur’anske ajete i islamske tradicije koje ih razmatraju.

Četiri razloga za takijju u Kur’anu

Kao što smo gore spomenuli, takijja znači zaštititi svoj život, porodicu i imovinu od progona i uništenja. To je ujedno i kur’anski edikt i nešto što je Poslanik (s.a.va.) potvrdio. Sljedeći ajeti potvrđuju ispravnost takijje:

Prvi ajet

Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. (An-Nahl, 106)

Ovaj ajet počinje raspravom o onima koji su se odrekli svoje vjere nakon što su vjerovali i upozorava ih na Božiju kaznu. Međutim, to čini izuzetak onima koji su se odrekli svoje vjere pod progonom, dok su ostali vjerni u svojim srcima.

Priča o objavljivanju ovog ajeta pojašnjava ovu činjenicu: mnogobošci su na početku islama zarobili tri osobe; Ammara, njegovog oca Jasira i majku Sumejju.  Jasir i Sumejja su odbili da se odreknu svoje vjere i bili su brutalno ubijeni. Ali Ammar se odrekao svoje vjere i bio je oslobođen. Ova situacija stigla je do Poslanikovih (s.a.v.a) ashaba i bila je predmet kritike. Ali kada je Poslanik čuo za to, rekao im je:

Niste upravu. Ammar je vjernik od glave do pete. Njegovo meso i krv prepliću se s vjerom.

Tada je Ammar zaplakao, a Poslanik mu je obrisao suze, a zatim je objavljen i navedeni ajet.

Komentatori kažu da pretvarati se da si nevjernik u  cilju odbrane od prijetnje nije isto što i nevjerstvo, jer vjera leži u srcu. A ni vjera ni nevjerovanje ne mogu biti pod prisilom samo zato što je neko primoran da se ponaša na neki način.

Drugi ajet

Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve! (Ale Imran, 28)

Ovaj ajet donosi jedan izuzetak jer kaže: To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. U početku ovog ajeta kaže da je bilo koji savez sa nevjernicima zabranjen. Međutim, izuzima one koji čine takijju kako bi izbjegli da budu povrijeđeni od tih nevjernika.

Fahre Razi, vrsni tumač Kur’ana u svom poznatom tefsiru Mefatihul-gejb objašnjava ovaj izuzetak na sljedeći način:

Takijja ima svoja uputstva ili pravila, a to su: 1. Kada neko živi sa nevjernicima i strahuje za svoj život i imovinu, ima pravo da se slaže sa nevjernicima, dok god je u srcu vjernik, a ovaj ajet potvrđuje to ponašanje; 2. kada ljudsko biće štiti svoj život i imovinu spoljašnjom promjenom u svom ponašanju ili jeziku, islam to podržava.

I drugi tumači Kur’ana se redovno pozivaju na ovaj ajet kako bi opravdali prikrivanje tj. takijju.

Treći ajet

A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: “Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ‘Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. (Al-Mu’min, 28)

Ovaj ajet govori o prikrivanju svoje vjere  nekoga ko je čvrsto vjerovao u Boga i poslanika Musaa (a.s) dok je spolja sarađivao s faraonom da bi se učinio neutralnim. Ajeti 28 do 44 sure Al-Mu’min, naglašavaju konstruktivnu upotrebu riječi takijja tj. kako je ta osoba uspjela spasiti Musaa (a.s) od faraona pod okriljem takijje; savjetnici faraona su odlučili da Musaa (a.s) treba ubiti, ali je ta osoba bila u stanju da ga obavijesti o odluci prije nego što je donesena:

I jedan čovjek s kraja grada dotrča: “O Musa” – reče – “glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik.” (Al-Kasas, 20)

Musa (a.s) je povjerovao tom čovjeku i odmah je napustio mjesto te je bio u potrazi za sigurnošću.

Četvrti ajet

Kad napustite njih i one kojima, umjesto Allahu, robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti.  (Al-Kehf, 16)

Ashabi  kehfa ili stanovnici pećine je poznata kur’anska priča. Spominje se kako se grupa ljudi vjernika sakrila u pećini izvan grada Efesa kako bi izbjegli progon kršćana tokom vladavine rimskog cara Decija. Činjenica da su uspjeli pobjeći gotovo je sigurna jer su primijenili takijju; inače bi bili ubijeni.

Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: “Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. (Al-Kehf, 14)

Kur’an zatim ulazi u detalje njihove priče, što pokazuje da je to bilo nešto što se prakticiralo u prošlosti. Štaviše, to pokazuje da je takijja, u smislu spoljašnjeg nevjerovanja, nešto što je prihvatljivo za sve muslimanske grupe i naravno dozvoljeno sa stanovišta islama kada je u pitanju zaštita života, porodice ili imetka.

 

Nastavlja se…

Leave a Reply