Islam i pravo na privatnost - spoznaja

Islam i pravo na privatnost

Islam i pravo na privatnost

Postoji mnoštvo aktuelnih društvenih tema, o kojima se nažalost nedovoljno govori i piše. Jedna od takvih tema jeste i nepoštivanje tuđeg prava na privatnost. Kada kažemo pravo na privatnost- onda podrazumijevamo da svaka osoba ima određenu zonu koju drugi ne trebaju prekoračiti. Allah (dž.š) kroz Časni Kur’an uređuje i međuljudske odnose, vodeći pri tome računa o pravima svakog pojedinca, jer:

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje… (An-Nahl, 90)

Privatnost doma

Poštivanje ljudskog dostojanstva, čuvanje časti i ugleda drugih jedna je od osobina čovjeka odgojenog u lijepom moralu i jedno je od pravila druženja, a kojima se u islamu posvećuje posebna pažnja. Jedan od aspekata poštivanja dostojanstva i čuvanja časti drugih ljudi, a s kojim se susrećemo svaki dan i na koji nažalost često obraćamo malo pažnje jeste poštivanje privatnog prostora drugih ljudi. Drugim riječima, čovjek ne treba ulaziti u privatni prostor drugih bez njihovog odobravanja i dopuštenja.

Treba napomenuti da ovdje ne mislimo na pravno pitanje, odnosno da li je ili nije zabranjeno ulaziti u tuđi posjed te raspolagati tuđom imovinom bez odobrenja vlasnika, što je po šeriatu naravno zabranjeno, tako da čak i namaz obavljen na tuđem imetku bez dozvole vlasnika nije valjan.  U ovom tekstu je riječ o jednom moralnom, ljudskom i društvenom pitanju koje prelazi granice građanskog prava i tiče se ugleda, časti i slobode čovjeka, koji treba biti siguran od napada i treba znati da je nepridržavanje ove moralne odredbe umnogome veći grijeh nego nepridržavanje njenog fikhskog i pravnog vida.

Jedan od primjera za izrečeno je poštivanje nepovredivosti čovjekovog doma. Ovo ograničenje se uvažava, ne samo uzimajući u obzir pitanje vlasništva, što je svima jasno, nego se uzima u obzir čuvanje duhovnog dostojanstva čovjeka i uzvišenosti njegove ličnosti. Nepoštivanje svetosti privatnosti, odnosno zaštićenog prostora osobe ubraja se u nasrtaje na granice samoga čovjeka, a ne povređivanje njegovih imovinskih prava koja mu pripadaju. Znači, ovdje je riječ o poštivanju samog čovjeka, a ne njegove imovine.

U časnoj suri Nur više ajeta kazuje o čuvanju čovjekovog duhovnog dostojanstva i ugleda. U vezi s tim postoje zanimljive naredbe. Između ostalog u 27 i 28 ajetu ove sure se kaže:

O vjernici! Ne ulazite u kuće koje nisu vaše dok se ne najavite i dok ukućane njihove ne pozdravite. To vam je bolje, da biste se opomenuli! Pa ako u njima nikoga ne nađete, nemojte, sve dok vam se ne dozvoli, u njih da ulazite! A ako vam se kaže: “Vratite se!” – vi se vratite, to vam je čednije. Bog sve zna šta činite.

U ovim ajetima Uzvišeni Bog objašnjava samo dio pravila druženja kojih se u društvu treba pridržavati, jer često nepridržavanje ovih društvenih pravila nanosi štetu očuvanju općeg morala te postaje uzrokom toga da mnogi postanu radoznali u vezi privatnog života drugih a to je suprotno islamskoj etici. Jer  u islamu se ovoj tematici poklanja toliko pažnje da ukoliko neko želi da pokuca na tuđa vrata on treba stati sa strane, a sve kako ne bi gledao u unutrašnjost doma te osobe. Prema nekim predajama zagledanje u unutrašnjost nečijeg doma za sobom povlači rigoroznu kaznu.

U jednoj predaji stoji da je Poslanik  (s.a.v.a) svom drugu Ebu Sa‘idu, kada je ovaj tražio od njega dozvolu da uđe i stajao je nasuprot vrata Poslanikove kuće rekao:

Nemoj tražiti dopuštenje da uđeš dok stojiš nasuprot vrata. (Tefsire Fahre Razi, tom23, str. 198.)

Također se u istom djelu prenosi:

Kada bi on (Božiji Poslanik, s.a.v.a.,) dolazio na vrata nečije kuće, ne bi stajao naspram vrata nego s njihove lijeve ili desne strane i tek tada bi govorio: “Es-selamu alejkum.” To stoga što tada kuće nisu imale zavjese.

Islam ovom pitanju pridaje toliku važnost da čak propisuje da ako neko želi ući u kuću svoga oca, majke ili djeteta također treba tražiti dopuštenje pa tek onda ući u kuću. O tome nam govori i sljedeća predaja:

Jedan čovjek je pitao Božijeg Poslanika (s.a.v.a): “Da li trebam tražiti dopuštenje kada hoću ući u kuću svoje majke?” Odgovorio je: “Da.” Čovjek je rekao: “Moja majka nema nikoga da joj bude na usluzi, osim mene, da li trebam tražiti dopuštenje od nje svaki put?” Poslanik je pitao: “Zar bi volio da majku vidiš golu?” Čovjek je odgovorio: “Ne.” Poslanik je onda rekao: “Pa onda najprije zatraži dopuštenje.” (Tefsir Al-Mizan, tom 15, str. 124.)

U jednoj drugoj mnogo opširnijoj predaji se između ostalog prenosi da kada bi Božiji Poslanik (s.a.v.a) htio ući kod svoje kćerke Fatime (a.s), prvo bi tražio dopuštenje, a onda bi ulazio u kuću. Džabir ibn Abdullah Ensari kaže:

Božiji Poslanik (s.a.v.a) izašao je iz kuće da bi posjetio Fatimu, mir neka je s njom. Ja sam također bio s njim. Pa kada sam došao pred vrata, on je stavio ruku na njih, malo ih odškrinuo i rekao: ‘Selam alejkum!’ Fatima je odgovorila: ‘Selam tebi, Božiji Poslaniče.’ Potom je upitao: ‘Mogu li ući?’ Odgovorila je: ‘Uđi, Božiji Poslaniče.’” (Tefsir Nur es-Sekalejn, tom 3, str. 587.)

Plemeniti Poslanik (s.a.v.a) je kako to sam Kur’an kaže najbolji uzor. On se u svojoj praksi pridržavao svih ovih pravila lijepog ponašanja. Mi, ako želimo biti njegovi istinski sljedbenici, trebamo slijediti našeg Časnog Poslanika (s.a.v.a) u svim ovim suptilnim i osjetljivim potankostima a koje se vrlo često kose sa tradicijom na našim prostorima i porodicama, pa tako često možemo vidjeti rođake i komšije koji bez kucanja ulaze.  Zato, ko god želi da uđe u nečiju kuću ili da zalazi u područje privatnosti drugih ljudi, pa čak i bližih članova naših porodica, treba za to tražiti dopuštenje.

Djeca i privatnost roditelja

U Kur’anu Časnom je objašnjeno da djeca koja žive zajedno s ocem i majkom u jednoj kući ne trebaju bez dozvole ulaziti u prostorije gdje se otac i majka odmaraju. Ovo samo pokazuje kolika je važnost moralne odrednice ovog pitanja sa stanovišta islama. Jer, s obzirom na činjenicu da u Kur’anu Časnom nisu česti ajeti u kojima su predočene pojedinosti, važnost ovog sadržaja – uloga oca i majke, pitanje braka, te istrajavanje na ćudorednom odgoju djece – ishodila je objavljivanje posebnog ajeta, također u suri Nur (58-59):

O vjernici, neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da uđu kod vas oni koji su u posjedu vašem i koji još nisu spolno zreli: prije jutarnje molitve i kad u podne odložite odjeću svoju, i poslije obavljanja noćne molitve. To su tri doba kada niste obučeni, a u drugo doba nije ni vama ni njima grijeh, ta vi jedni kod drugih morate ulaziti. Tako vam Bog objašnjava propise! A Bog sve zna i mudar je. A kada djeca vaša dostignu spolnu zrelost, neka onda uvijek traže dopuštenje za ulazak, kao što su tražili dopuštenje oni stariji od njih; tako vam Bog objašnjava propise Svoje! A Bog sve zna i mudar je.

Ukratko rečeno, pridržavati se ovih pravila je znak lijepog odgoja i važno je da očevi i majke također poduče svoju djecu o ovoj vrsti pitanja i da ne zanemaruju ove suptilne i osjetljive stvari. Naime, često se desi da zanemarivanje ovih važnih pitanja, pored kojih mnogi prolaze ne obraćajući pažnju, promijeni u budućnosti životni razvoj djece, koja postanu žrtva moralnih zastranjenja i psihičkih poremećaja koji razarajuće djeluju na ličnost djeteta.

Sura An-Nur, Svjetolost, je 24. po redu sura u Kur’anu i sadrži 64 ajeta, objavljena je u Medini. Ova sura započinje navođenjem kazne za blud, kamenovanja, međusobnog proklinjanja, zabrane širenja glasina o muslimanima, potom govori o obaveznosti hidžaba, zabrani strasnog gledanja u onoga u koga nije dozvoljeno tako gledati, zabrani zalaženja u privatni život ljudi, zabrani prisiljavanja robinja na blud i razvrat, pravilima ulaska i izlaska djece u prostorije roditelja, a završava naredbama koje se odnose na poštivanje položaja poslanstva i ugleda vodstva. Iako je sve ovo obuhvaćeno pravnim propisima i fikhskim odredbama, ipak svrha te glavni i osnovni uzrok rasprave uzvišeniji je od pitanja građanskog i imovinskog prava, tj. odnosi se na čuvanje čovjekove časti.

Postavljanje pitanja koja zaziru u tuđu privatnost

Ono na što također treba skrenuti pažnju, kada se govori o privatnosti, jeste ljudska neopreznost ili neučtivost prilikom postavljanja pitanja drugima, zalazeći duboko u nečiju privatnost i dovodeći osobu u neugodnu situaciju. Nerijetko, takva pitanja duboko povrijede nečiju dušu ili pobude u drugome nemir, i često mogu biti povod dovođenju u pitanje časti i obraza drugih, jer uglavnom ih postavljamo da bismo zadovoljili vlastitu radoznalost. Pitanja o stanju sa fakultetom, ispitima, braku, djeci, prihodima su samo neka njih. Ovakva i njima slična pitanja su danas tako česta i uobičajena da ih pojedini smatraju vidom normalne komunikacije. Međutim, moramo biti svjesni da niko nije dužan da nam odgovori o svome životu, da iznosi pred nas ono što ga muči ili ne muči, i o svemu onome što spada u zonu njegovog privatnog života. I jedini način da postavljanje ovakvih pitanja bude opravdano jeste želja i iskren nijjet osobe koja pita- da pomogne ovom drugom (u potrazi za poslom, u potrazi za bračnim drugom i sl.). Pitanja u cilju „raspitivanja“ zaista su neprihvatljiva i sa strane vjerskog ali i svjetskog gledišta, i zasigurno u tom slučaju spadaju u domen neučtivosti.

Čovjekova čast i obraz je prema predajama veća od časti same Ka’be

Od Abdullaha ibn Abbasa se prenosi da je rekao:

Allahov Poslanik (s.a.v.a) je tavafeći pogledao u Kabu i rekao: „Čast tebi sveta kućo. Ti si veličanstvena i veličanstvena je tvoja svetost, ali je svetost i čast vjernika kod Allaha veća od tvoje svetosti. Allah je tebe učinio svetom iz jednog razloga a kod vjernika je troje učinio svetim: njegov život, njegov imetak i da se o njemu ima lijepo mišljenje.“ (Tirmizi)

Leave a Reply