O sedždi - spoznaja

O sedždi

O sedždi

Sedžda je jedno od najuzvišenijih djela koje pokazuje stanje poniznosti i robovanja čovjeka pred svojim Gospodarem. Sedžda se također ubraja u temelje namaza, i klanjač je dužan da na svakom rekatu učini dvije sedžde. Ukoliko to ne učini, ili više od dva puta obavi sedždu, bilo namjerno ili ne, njegov namaz neće biti ispravan. Ovo je ono u čemu se slažu svi muslimanski pravci. Međutim u vezi onoga na čemu je sedžda ispravna postoje neka razilaženja.

Prije svega definirat ćemo sedždu. Sedžda znači padanje na tlo tako da se sedam dijelova tijela nađu na zemlji, vrhovi nožnih prstiju, koljena, dlanovi i čelo. Ono oko čega postoji razilaženje među islamskim učenjacima jeste ono na čemu treba da se nađe čelo, tako da ćemo u nastavku pod sedždom podrazumijevati samo čelo.

Sljedbenici džaferijskog mezheba ili takozvane šije smatraju da činjenje sedžde treba da se obavi na zemlji ili onome što iz nje niče, pod uslovom da se ne radi o onome što se jede (npr. povrće) ili odijeva (neke vrste biljaka koje služe za proizvodnju tkanine). Dok sljedbenici drugih mezheba smatraju da je sedžda dozvoljena i na drugim stvarima kao što su odjeća ili tepih. Treba napomenuti da je Džaferijski mezheb dobio naziv po Imamu Džaferu Sadiku (a.s) koji je bio jedan od najvećih učenjaka kako svog doba tako i čitave historije muslimana, te učitelj nekih od osnivača četiri Ehli Sunitska mezheba, Ebu Hanife i Malika ibn Enesa.

Učenjaci džaferijskog mezheba vjerski propis sedžde i onoga na čemu je dozvoljena izvode iz predaja Imama Ehli Bejta (a.s). Naravno, proučavajući tradiciju Božijeg Poslanika (s.a.v.a) i prvih muslimana možemo vidjeti slučajeve koji ovo potvrđuju. Tako Hišam ibn Hakem kaže:

Upitao sam Imama Sadika (a.s) na čemu se može učiniti sedžda, a on je odgovorio:

Sedžda nije dozvoljena sem na zemlji ili onome što iz nje niče, osim onoga što služi kao jelo ili odijelo.

Hišam je zatim upitao o mudrosti takvog propisa na šta je Imam rekao:

Sedžda je znak poniznosti pred Bogom, prema tome ne priliči da se čini na onome što služi za jelo ili odijevanje, jer materijalisti i dunjalučari su robovi jela i odijela. Onaj ko čini sedždu on obožava i slavi Boga, stoga mu ne priliči da svoje čelo spušta na ono čemu robuju dunjalučari. (Vesailu šie, tom 3, poglavlje prvo, hadis 1.)

Abdulvehab Ši’rani (898-973), jedan od velikana fikha i arifa Ehli Sunneta u vezi ovoga kaže sljedeće: Pod sedždom se misli na ispoljavanje poniznosti pred Bogom, tako što svoje lice, taj najčasniji dio tjela, bilo čelo ili nos, stavljamo na zemlju. Ovaj čin uništava oholost u čovjeku, koji tako zaslužuje da uđe u okrilje milosti svog Gospodara.  Kao što Poslanik (s.a.v.a) kaže: Neće uči u raj onaj ko u svom srcu bude imao koliko mrvicu oholosti. (Al Javakit va al-džavahiru fi akaidi al-akabir, tom 1, str.164)

U poznatom Poslanikovom (s.a.v.a) hadisu stoji:

Zemlja mi je učinjena mjestom sedžde i čistom. (Sahih, Buhari, tom 1, poglavlje o tejemumu, hadis 2.)

Riječ čista u ovoj predaji aludira na tejemum, i to da se pod zemljom misli na suhu čistu zemlju, kamenje i tome slično. A to da je učinjena mesdžidom aludira na to da se na takvim stvarima može činiti sedžda.

Tradicija prvih muslimana je bila to da svoje čelo spuštaju na zemlju, naravno ovdje ne mislimo na tlo uopćeno, to jest na prostirku, već na kamenje, šljunak ili suhu čistu zemlju, prašinu. Prvi muslimani su sedždu činili na tlu mesdžida prekrivenim sitnim kamenčićima ili šljunkom. Čak i kada su kamenčići usljed dnevne sunčeve toplote bili usijani i vreli, oni bi uzimali u šaku i tako hladili za narednu sedždu. To nam potvrđuje Džabir ibn Abdullah, poznati ashab:

Klanjao sam podne namaz sa Božijim Poslanikom (s.a.v.a), šljunak je bio toliko vreo da se na njemu nije mogla činiti sedžda, pa bih uzimao pregršt i hladio u svojoj ruci, a zatim na njemu činio sedždu. (Musnad, Ahmed ibn Hanbel, tom 3, hadis 327)

Vrelo sunce bi toliko ugrijalo šljunak na tlu Poslanikove džamije, koja u to vrijeme nije bila pokrivena, da su neki ashabi stavljali svoju odjeću pod čelo i dlanove, kako bi ih zaštitili od vreline. Međutim Poslanik (s.a.v.a) je i pored njihovih pritužbi to zabranio.

Svi znamo da je Poslanik (s.a.v.a) bio oličenje milosti, blagosti i razumijevanja za probleme i teškoće drugih, i da se nije ustezao pružiti pomoć u njihovom rješavanju. Kao što ga i Časni Kur’an opisuje:

Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv. (At-Tawbe, 128)

Prema tome da je postojala mogućnost te olakšice za muslimane da čine sedždu na svojoj odjeći on im to ne bi branio. U drugim predajama se prenosi da je dozvoljavao činjenje sedžde na hasuri. (Musned, Ahmed ibn Hanbel, tom 6, str. 179, 309, 331)

Kao što i u mnogim drugim temama postoje oprećni hadisi tako i ovdje treba navesti da postoje i predaje u kojima se navodi da je Poslanik (s.a.v.a) dozvoljavao muslimanima da obave sedždu na svojoj odjeći u nekim iznimnim situacijama, a to je velika vrelina kamenja i šljunka. Kao što se prenosi da je Enes ibn Malik rekao:

Kada bi klanjali sa Poslanikom pa neko od nas ne bi mogao da spusti lice na zemlju, onda bi činili sedždu na odjeći. (Sahih, Buhari, tom 2, str. 64, poglavlje o namazu)

U ovim predajama dozvoljenost činjenja sedžde na odjeći je uslovljena nemogućnošću činjenja na goloj zemlji. Ono što se može kao zaključak izvesti iz predaja od Ehli suneta jeste sljedeće:

  1. Na početku je sedžda bila dozvoljena na zemlji i kamenu.
  2. Nakon toga je dozvoljeno činjenje sedžde na hasuri, prostirci napravljenoj od trske, koja niče iz zemlje.
  3. U urgentnim slučajevima je također dozvoljeno činjenje sedžde na odjeći, u konkretnom slučaju vreline zemlje.

Ovi zaključci su u potpunosti usklađeni sa uvjerenjem sljedbenika Ehli Bejta po pitanju sedžde. Ali to što se među njima uobičajilo da prave posebne pločice zbijene suhe zemlje takozvane mohrove i nose ih sa sobom je prije svega zbog toga što ponekad ne mogu naći nešto prikladno na čemu je sedžda dozvoljena, a drugo što činjenje sedžde na zemlji prioritet u odnosu na druge dozvoljene stvari, jer kao što smo i na početku rekli  duh sedžde jeste iskazivanje poniznosti pred Gospodarem, a to se najbolje postiže na čistoj suhoj zemlji.

Prema svemu navedenom prigovori sledbenicima Ehli Bejta da je činjenje sedžde na pločici ili kamenu zabranjeno i haram, te da je to čak širk, nema nikakvo šeriatsko uporište; već naprotiv, takav stav da je sedžda na zemlji zabranjena predstavlja jednu vrstu novotarije u vjeri, tj. bidata. Sem toga na osnovu nekih historijskih predaja znamo da je među prvim muslimanima ili selefima bio običaj da na putovanja sa sobom nose komadić suhe čiste zemlje kako bi na njoj činili sedždu. Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe prenosi da je Masruk ibn Edžda’ (umro 62.g po hidžri) sa sobom uvijek nosio komad suhe medinske zemlje kako bi na njoj činio sedždu. (Al-Musannif, tom 1, str. 400)

 

Leave a Reply