Mi i poruke Ašure - spoznaja

Mi i poruke Ašure

Mi i poruke Ašure

Ašura/deseti dan mjeseca muharema, jedan je od posebnih datuma u hidžretskom kalendaru i od svih datuma, koji se posebno obilježavaju u islamskoj tradiciji, izdvaja se po svojoj izrazitoj duhovnoj težini i ozbiljnosti. Za razliku od tih ostalih posebnih dana, koji svi skoro nose isključivi pečat veselja i sreće, Ašura je dan koji u isto vrijeme podsjeća na britku realnost Univerzuma satkanu od boli, s jedne strane, i realnost sreće i nade koje ta bol nadnaravno prati, s druge strane.

Ovaj dan opečaćen je tužnim događajem na Kerbeli, ne toliko tužnim i teškim za one kojima se to desilo koliko za nas koji smo ostali i koji kroz vijekove patimo i  zbog posljedica djela koje su počinili muslimani tog vremena.

Danas se Ašura obilježava na svim kontinentima i skoro u svim zemljama svijeta, negdje javno povorkama na ulicama, a negdje tajno i u krugu odabranih ljudi.

Imam Husejn (a.s) i njegova porodica i drugovi su nam na Kerbeli dali mnoge lekcije i pouke, kao što su požrtvovanost, odanost, poslušnost vođi i istinskom praktikovanju vjere. Međutim u tumačenju svih tih poruka posebno se izdvaja jedna, a to je ustvari i tumačenje cilja ustanka i borbe Imama Husejna (a.s).

Neki Imamov ustanak i protivljenje Jezidovoj vlasti vide kao jedan uopšte bespotreban pokret jer je prema njima Imam (a.s) mogao nastaviti sa propagiranjem vjere i ibadetom jer ga Jezid ne bi dirao samo da je dao prisegu njegovoj vlasti, a ovako je samo bespotrebno žrtvovao svoj i živote svojih najbližih.

S druge strane mnogi obično želi reći da je Imam Husejn (a.s) želio da svrgne Jezida i uspostavi jednu novu vlast, što je donekle i tačno. Međutim onaj kome je cilj samo uspostava vlasti za istim ide sve dok vidi da je to moguće. Ali, čim vidi da je nemoguće da je uspostavi on se povlači. Jer razumski je dozvoljeno ići za ciljem dokle se može, a tamo gdje se više ne može, mora se povući. Prema tome, možemo zaključiti da Imamu Husejnu (a.s) nije bio cilj samo uspostava vlasti.

Jedna grupa je pak tvrdila da je cilj Imama Husejna (a.s) bilo postizanje šehadeta, što su tvrdili čak i neki učenjaci i alimi. Međutim u islamskim izvorima ne postoje dokazi o naredbi ili preporuci da se neko svjesno bori s ciljem da bude ubijen. Šehadet, odnosno pogibija na Božijem putu koji se spominje u islamskim izvorima, predajama i kur’anskim ajetima i islamskom pravu, je u značenju toga da čovjek ide za nekim svetim ili općepriznatim i dobrim ciljem i da na tom putu ako treba bude i ubijen. Ali, to da čovjek krene samo s tim ciljem da bude ubijen, ne oslikava ovaj veličanstveni događaj. I to je samo dio istine kao što je i uspostava vlasti, jer cilj Imama Husejna (a.s) nije bilo to.

Tvrditi da je cilj Imama (a.s) bila  „vlast“ ili „šehadet“  znači brkati i miješati cilj i rezultat njegovog ustanka. Imam je imao drugi cilj. Međutim, njegovo postizanje je iziskivalo jedan od ova dva rezultata, ili vlast ili šehadet, a  Imam (a.s) je bio spreman na svaki od njih. On je bio spreman, a u isto vrijeme je pripremao i teren za uspostavljanje vlasti, a isto tako, i da da svoj život, a i pripremao je i druge za šehadet. Oboje je bilo moguće i ništa se nijednom od toga nije moglo prigovoriti, ali ni jedno od ovo dvoje nije bilo cilj, već dva moguća rezultata. Cilj je bilo nešto drugo.

Istinski cilj Imam Husejna (a.s) je bilo izvršenje jedne od vjerskih dužnosti. To je dužnost koju prije njega na tom nivou nije niko izvršio, čak ni sam Poslanik (s.a.v.a), a niti Vođa pravovjernih Alija (a.s), niti Imam Hasan Mudžteba (a.s). To je bila obaveza koja je zauzima važno mjesto u cjelokupnom, kako ideološkom, tako i u vrijednosnom sistemu islama. Imam Husejn (a.s) je morao da je izvrši da bi to bila pouka za čitavu historiju, kao što je Poslanik uspostavio vlast da bi to bila pouka čitavom čovječanstvu. Poslanik (s.a.v.a) nije samo donio odredbu o njoj, već ju je i praktično sproveo. O borbi na Božijem putu nije samo donio odredbu, već ju je i praktično vodio da bi drugi uzeli pouku. I Imam Husejn (a.s) je također zbog uslova koji su bili u njegovom vremenu morao da izvrši ovu obavezu kako bi bila praktična pouka za sve muslimane i čitavu historiju.

Prema tome, cilj je bilo izvršenje ove dužnosti, dužnosti koja je prirodno mogla rezultirati jednim od dva rezultata, ili uspostavom vlasti ili šehadetom. Da je uspostavio vlast, Imam Husejn (a.s) bi njome zasigurno upravljao onako kako su to Poslanik (s.a.v.a) ili Alija (a.s) činili. S druge, strane Imam Husejn (a.s) je bio spreman i na šehadet, jer i on i drugi Imami su bili stvoreni i odgajani tako da mogu podnijeti teret takve pogibije.

Cilj ustanka ili obaveza koju je imao Imam (a.s) je bilo vraćanje islamskog društva na kolosijek islama i upućivanje na dobro i zabranjivanje zla, jer upravo je u vrijeme Imama Husejna (a.s) i dolaskom Jezida na vlast, islamsko društvo doživjelo takvu situaciju. Iako vladavina Muavije nije bila legitimna i imala je mnoge nedostatke, ipak se on u javnosti ponašao i predstavljao kao musliman i poštovao islamske propise, dok to nije bio slučaj sa njegovim sinom Jezidom. U vrijeme Jezida se dogodila ona najgora devijacija društva, a to je da su i vlast a i ulema izvrtali islamske propise i sve ono što je dobro predstavljali lošim i obrnuto, potpuno mijenjajući značenje islamskih propisa.

Obaveza borbe protiv ovakvog skretanja islamskog društva, koja je dio skupa islamskih propisa, nije ništa manje bitna od same vlasti; jer vlast znači upravljanje društvom. Ukoliko se društvo postepeno pokvari i skrene sa svoje ispravne putanje i ukoliko se počnu mijenjati i iskrivljavati Božiji propisi, a ne budemo imali naredbu o odupiranju takvim promjenama, onda takva vlast nema smisla. Prema tome, značaj naredbe o vraćanju društva na pravi put nije ništa manja od naredbe o stvaranju same vlasti. Možda čak možemo reći i da je takva naredba važnija od naredbe o borbi sa nevjernicima, ili čak od naredbe o naređivanju dobra i zabranjivanju zla u nekim uobičajenim situacijama. A možda možemo reći i da je bitnija od same naredbe o izvršenju jedne od velikih vjerskih dužnosti kao što je hadždž, zato što je ova naredba ustvari garant održanja samog islama.

Prema tome cilj Imama Husejna (a.s) je vraćanje zalutalog islamskog društva na put islama i oživljavanje jedne od, danas ponovo zaboravljene, vjerske dužnosti a to je naređivanje dobra i zabranjivanje zla.

Obavezu provođenja borbe protiv devijacija u društvu imamo svi, naređivanje dobra i zabranjivanje zla je dužnost svih nas na nekom nižem nivou od onoga koji imaju Božiji zastupnici na zemlji, odnosno Poslanici i Imami ukoliko dođe do takvih društvenih devijacija, jer njihova je dužnost na nivou vlasti, i naravno ukoliko od izvršenja iste bude neke koristi, jer Uzvišeni Bog ne naređuje nešto beskorisno. To znači da za takvo nešto treba da se stvori i pogodna situacija, a pogodna situacija znači da čovjek zna da ako napravi neki korak, da će dati rezultate i da će ljudi shvatiti poruku i neće ostati u zabludi. U doba Imama Husejna (a.s) je došlo i do devijacija u društvu, a i stvoreni su pogodni uslovi za izvršenje te naredbe. Prema tome, on je bio obavezan da izvrši tu naredbu jer je nakon Muavije na vlast došla osoba koja se čak ni u javnosti nije ponašala islamski. Jezid je javno pio alkohol, govorio protiv Kur’ana i spjevao stihove protiv vjere i javno se protivio islamu. Ali, pošto je bio na čelu jedne islamske vlasti nije mogao da izbaci islam iz života ljudi. A iskvaren vladar kvari čitavo društvo, i do toga bi zasigurno postepeno i došlo.

Na čelu našeg društva, iako njegovu većinu čine muslimani, ne stoji islamska vlast, kao što je to slučaj i mnogim drugim zemljama. Međutim, ne mora postojati islamska vlast pa da bi se mi kao muslimani trebali boriti za očuvanje istinskih vrijednosti u njemu putem naređivanja dobra i zabranjivanja zla. Nažalost danas se mnogi grijesi, pa čak i oni veliki, opravdavaju raznim izgovorima. Na primjer ogovaranje opravdavamo riječima: pa to mu i u oči kažem; potvoru: pa to svi znaju; laž: nisam ubio, može ponekad; neka sitna zakidanja to jest krađa ili pronevjeru: nije to ništa koliko kradu oni na vlasti; neizvršavanje vjerskih dužnosti: neka mi je duša čista, važno je da nikom zlo ne mislim i šta se koga tiče, i slično, iako većina onih koji se ovako izgovaraju znaju da ono što rade nije ispravno.

Društvenu odgovornost snosimo svi, jer kakvi su pojedinci takvo je i društvo. Isto onako kako se trebamo kloniti grijeha i još gorih izgovora dužni smo i da upozoravamo druge. Svi mi možemo žrtvovati onaj pokuđeni nefs u sebi i obuzdati ga u činjenju onoga što je Bog zabranio. Život u zajednici u kojoj se žive poruke i vrijednosti Ašure,  gdje su grijesi pokuđeni i gdje ih se ljudi klonu je svima ljepši, a i odgojem ljudi u takvom društvu zasigurno se stvara priliku za ostvarenje vlasti koja će postupati po islamskim vrijednostima, makar se ta vlast i ne nazivala islamskom. Jer Imam Husejn (a.s) zaslužuje mnogo više od suze na dan Ašure.

 

Leave a Reply