Od Muhamedove (s.a.v.a) do Husejnove (a.s) hidžre - spoznaja

Od Muhamedove (s.a.v.a) do Husejnove (a.s) hidžre

Od Muhamedove (s.a.v.a) do Husejnove (a.s) hidžre

Sinoć je nastala je 1440-a godina otkako su prvi muslimani učinili hidžru, to jest seobu u cilju čuvanja svoje vjere i imana. Ova riječ je izvedena iz korijena hadžere u značenju napuštanja i odvajanja. Hidžra je jedan od onih pojmova i vrijednosti koji je Kur’anu i predajama imao veliki odjek.  Kur’an na 24 mjesta spominje hidžru, u različitim oblicima te riječi, muhadžir, hadžere, juhadžir,… Kao naprimjer tamo gdje se kaže:

إِنَّ قَوْمِی اتَّخَذُوا هَذَا الْقُرْآنَ مَهْجُورًا  Doista narod moj je ovaj Kur’an zapustio (udaljio se od Kur’ana) (Al-Furkan, 30)

وَاصْبِرْ عَلَىٰ مَا يَقُولُونَ وَاهْجُرْهُمْ هَجْرًا جَمِيلًا I otrpi ono što oni govore i izbjegavaj ih (udalji se od njih) na prikladan način. (Al-Muzamil/Umotani, 10)

الَّذِينَ آمَنُوا وَهَاجَرُوا وَجَاهَدُوا فِي سَبِيلِ اللَّـهِ بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ أَعْظَمُ دَرَجَةً عِندَ اللَّـهِ ۚ وَأُولَـٰئِكَ هُمُ الْفَائِزُونَ

U većoj su časti kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje; oni će postići što žele. (At-Tewba/Pokajanje, 20)

U brojnim hadisima je također spomenuta vrijednost hidžre pa tako i poznati hadis da će onaj ko umre u stanju hidžre (neke seobe, bilo radi čuvanja ili širenja vjere, sticanja znanja, …) na sudnjem danu biti u društvu šehida Bedra. Ili:

أفضَلُ الهِجرَةِ أن تَهجُرَ ما كَرِهَ اللّه ُ   Najbolja hidžra je napuštanje onoga što je Bog zabranio. (Kenzul ‘umal, 46263)

Prema tome hidžra može biti i prostorna i duhovna, nju trebamo činiti svi i svaki dan. Jer hidžra označava svaku seobu radi sticanja božijeg zadovoljstva. U terminologiji islama svako onaj ko u tom cilju, to jest sticanja božijeg zadovoljstva napusti svoj dom, učinio je hidžru, a ako bude odan i pokoran vjeri, vidjeće da na zemlji postoje mnoga bolja mjesta za život, mjesta u kome će moći praktikovati svoju vjeru. Tako da hidžra, prema riječima nekih učenjaka, može biti čak i napuštanje nekog neprikladnog skupa, društva i sl.

U islamu svako onaj ko živi u sredini koja je većinom nevjernička i u kojoj ne može  izvršavati svoje vjerske obaveze dužan je se iseliti u bolje mjesto, sem naravno u slučaju da takvo što nije moguće. Ukoliko neko ima priliku da napusti nevjerničku sredinu ali to ipak ne učini jasno je da ni njegov iman nije dovoljno čvrst, i takve osobe prema  Kur’anu čine nasilje samima sebi.

Prva hidžra je ona koju je učinili mala skupina muslimana iz Mekke u Abesiniju pete godine nakon početka poslanstva, a druga je preseljenje samog Poslanika (s.a.v.a) i muslimana iz Mekke u Medinu deset godina nakon prve objave, od kada se i računa islamski kalendar. Pitanje hidžre je jedno od najvažnijih pitanja na početku islama koje je odigralo i jednu od temeljnih uloga u pobjedi islama i muslimana. Jer seobe su oduvijek igrale značajnu ulogu u životu i napretku čovječanstva i civilizacija. Još prije muslimana Beni Israil je učinio hidžru, jedanput u doba hazreti Jusufa (a.s) u Egipat, a jedanput su u vrijeme Musaa (a.s) zbog faraonovih progona napustili Egipat. Tako je i hidžra muslimanima donijela šansu za oživotvorenje i praktično provođenje islama, što su oni i iskoristili i izgradili sistem življenja zasnovan na principima islama. Muslimani su hidžrom dobili slobodu i mogućnost slobodnoga razvoja. Na političkom planu također islam doživljava renesansu, razvija se prva islamska država. Pod okrilje islama se okupljaju razjedinjena i posvađana arapska plemena i ujedinjuju se oko jedne ideje. Nakon hidžre nastaje i prvi pisani zakonik poznat kao Medinska povelja, u kojoj se, prvi puta u povijesti čovječanstva, daju prava nacionalnim i vjerskim manjinama. Sve su ovo bile dobrobiti hidžre.

No, postoji i jedna druga hidžra koja je itekako obilježila historiju islama. To je hidžra Imama Husejna (a.s) iz Medine, grada njegovog djeda, hazreti Poslanika (s.a.v.a), prema Kufi u Iraku. Ova hidžra je započela 28. redžeba 61. godine po hidžri, samo dvije sedmice nakon smrti Muavije i proglašenja njegovog sina Jezida halifom. Koliko je Jezidu bilo važno da uzme prisegu od Imama Husejna (a.s) kao legitimitet za svoju nezakonitu vlast svjedoči i ova činjenica da je Imam Husejn (a.s) započeo svoju hidžru nakon tako kratkog vremena od smrti Muavije. Imam Husejn (a.s) na čelu jednog velikog karavana kojeg su činili njegova porodica, žene, djeca, sestre, sestrići, braća i njihove porodice, drugovi, prijatelji i pristalice, pod pritiscima da prizna vlast i da prisegu Jezidu, čovjeku koji nije posjedovao nikakav kredibilitet za takvu poziciju napušta Medinu. Ovaj veliki karavan se prvo zaustavio u Mekki, te 9. zull hidždže i nedovršenog hadždža napustio istu u pravcu Kufe i to na poziv njenih stanovnika. Karavan je zaustavljen prvog muharema u mjestu pod nazivom Kerbela, gdje su nakon deset dana Imam Husejn (a.s) i 72 njegova druga poginuli kao borci na božijem putu, a njihove žene i djeca odvedeni u roblje.

Između hidžre Poslanika (s.a.v.a) i hidžre njegovog unuka je postoje sličnosti, ali i razlike. Obe su izvršene u cilju očuvanja islama s tom razlikom što su Poslanik (s.a.v.a) i muslimani bili ugroženi od strane nemuslimana idlolopoklonika, a Imam Husejn (a.s) od strane samih muslimana. Obojica su učinila hidžru na poziv stanovnika drugih gradova, s tom razlikom što je Poslanik (s.a.v.a) dočekan sa veseljem i dobrodošlicom, a Imam Husejn izdajom. Stanovnici Medine su srdačno dočekali prve muslimane i dijelili s njima i dobro i zlo, dok su stanovnici Kufe stali na stranu nasilnika Jezida, izdali Imama Husejna (a.s), pogazili svoja obećanja te na kraju i ubili Imama i 72 najboljih muslimana.

U ovom prvom mjesecu svake hidžretske godine i u tako malom vremenskom razmaku postoje tako veliki povodi za radost ali i za tugu. Prvi muharem i početak nove godine razlog je radosti prisjećanja na pobjedu muslimana provođenjem jednog strateškog plana preseljenja na sigurno, među narod spreman da posluša Božiju riječ i prihvati istinu. Ašura ili deseti muharem je dan žalosti povodom pobjede pohlepe za ovim svijetom, pohlepe za položajem i vlasti, pohlepe koja je uspjela da u tolikoj mjeri i nakon tako kratkog vremena, samo šezdesetak godina nakon one prve hidžre, zalijepi muslimane pa da svoje ruke i svoje duše zaprljaju krvlju najboljeg među njima, onoga  koji za sebe nije želio ništa, a sve što je želio je bilo samo vraćanje onoga za što su se prvi muslimani iskreno borili.

Koliko je značajno spominjanje hidžre Božijeg Poslanika (s.a.v.a) i njeno obilježavanje, naravno pod pretpostavkom opomene i učenja iz nje, a ne samo pukog slavljenje i dokazivanje da i mi eto imamo novu godinu, toliko je važno prisjećanje i na hidžru i pogibiju Imama Husejna (a.s) i njegovih drugova, Jer kao što smo vidjeli tako je malo vremena prošlo između toga da su se muslimani prvi put s poletom borili za islam, a drugi put stali na suprot onoga čemu ih isti taj islam poziva. Neka nam hidžre Božijeg Poslanika (s.a.v.a) i njegovog unuka Husejna (a.s), obe u cilju očuvanje izvornog islama budu uzor i podstrek da i mi još danas učinimo prve korake udaljavanjem od svega onoga što Bogu nije milo i  približavanjem drugima u cilju stvaranja one slobode, jedinstva i zajedništva u kome su živjeli prvi muhadžiri i ensarije.

 

 

 

Leave a Reply