Crtice iz života Imama Rize (a.s) - spoznaja

Crtice iz života Imama Rize (a.s)

Crtice iz života Imama Rize (a.s)

 

Hazreti Ali ibn Musa Ar-Riza (a.s), osmi imam iz loze Božijeg Poslanika (s.a.v.a) rođen je 11. zil-ka’dea 148. godine po hidžri, u Medini. Njegov otac je bio Imam Musa Kazim (a.s), a majka jedna od najpobožnijih žena svog vremena po imenu Tuktem, koju je nakon njegovog rođenja Imam Kazim (a.s) nazvao Tahira (Čista). Osmi Imam je bio znan i kao Ebu-l-Hasan, a njegov najpoznatiji nadimak je bio Riza. Imamet, koji je trajao 20 godina,  je preuzeo u 35. godini života. Imam Riza (a.s) je preselio kao šehid otrovan od strane tadašnjeg halife Me’muna, ukopan je u Horasanu, današnjem gradu Mešhedu, koji je upravo dobio naziv po mjestu šehadeta Imama Rize (a.s)

U povodu njegovog rođenja donosimo vam neke od najznačajnijih crtica iz njegovog blagoslovljenog života.

Nakon šehadeta Imama Muse Kazima (a.s) tadašnji halifa Harun Ar-Rašid je bio popustljiv što se tiče djelovanja Imama Rize (a.s). Razlog tome je ležao u njegovom strahu od onoga što bi moglo uslijediti kao posljedica ubistva Imama Kazima (a.s). Naime, iako je Harun na sve načine pokušavao da sakrije ovaj zločin, istina je ipak izašla na vidjelo i kod naroda izazvala netrpeljivost i mržnju prema halifi, iako je on na sve načine nastojao da opravda sebe u vezi šehadeta Imama Kazima (a.s). U takvim prilikama Imam Riza (a.s) je otvoreno obznanio svoj imamet i zato su ga neki od njegovih iskrenih drugova odgovorali od toga, ali ih je Imam (a.s) uvjeravao da mu se od strane Haruna neće desiti ništa loše.

Specifičnost Imamovog (a.s) vremena bio je i sukob oko vlasti Harunovih dvojice sinova. Amin je bio mlađi, ali pošto je njegova majka bila Zubejda, jedna od bogatih abbasidskih žena, od strane Haruna je proglašen prestolonasljednikom iako ni po godinama, a ni po znanju i ponašanju nije bio dostojan tako visokog položaja. Nasuprot njemu bio je njegov stariji brat Ma’mun, inače školovan i učen, međutim njegova majka je bila robinja te je zbog toga ostao samo kao prestolonasljednik svoga mlađeg brata.

Nakon Harunove smrti došlo je do sukoba jer je Amin svog sina proglasio svojim prestolonasljednikom, oduzevši tako Me’munu tu poziciju. Nakon rata i ubistva Amina Me’mun je i zvanično postao halifa islamskog ummeta.

Nakon pobjede i ustoličenja Me’mun je osjetio da sljedeća opasnost za njegov hilafet dolazi od strane sljedbenika Ehli bejta, a posebno Imama Rize (a.s). Stoga je pokušao smišljenim planom prisilnog dovođenja Imama iz Medine u grad Tus u Horasanu da pod svoju kontrolu dovede i Imama Rizu (a.s). Imam (a.s) je pod prisilom prihvatio da bude proglašen prestolonasljednikom Me’muna ali pod uslovom da ne donosi nikakve političke odluke, niti da koga postavlja ili lišava neke pozicije.

Imamove naučne rasprave

Doba Me’muna je poznato i kao period razvoja nauke te posebno prevođenja naučnih djela sa drugih jezika. Sem toga Me’mun, koji je i sam slovio za jako učenog čovjeka, je često organizovao rasprave sa vođama drugih religija i pravaca. Kada je Imam Riza (a.s) doveden u Horasan, Me’mun je iskoristio priliku te Imama (a.s) stavljao kao svog predstavnika. Me’mun je imao više ciljeva. Kao prvo vjerovao je da Imam (a.s) samo površno poznaje kur’anske ajete i hadise te da ne poznaje ostale naučne grane. Te je smatrao da tako može uniziti Imama u očima njegovih sljebenika. S druge strane, u slučaju Imamove pobjede mogao je da Imama (a.s) proglasi velikim učenjakom i tako ga udalji od političke scene i to bi bilo i praktično razdvajanje nauke i religije. Sljedeći cilj je bio i da sebe predstavi kao vladara ljubitelja nauke i učenjaka. A između ostalog organizujući takve rasprave u kojima su mogli da prisustvuju i obični ljudi, nastojao je da narod udalji od gorućih političkih pitanja i problema.

U svakom slučaju Imam (a.s) je svojim argumentima razbijao te njegove skrivene nakane. U historiji je zabilježeno mnogo rasprava koje je Imam (a.s) vodio sa velikanima različitih religija, kao što su rasprava sa džasilikom/kršćanskim biskupom, velikim židovskim rabinom, velikim mubedom/predvodnikom zoroastrijanaca, Imranom Sabejcem/velikanom skupine koja je obožavala zvijezde. Svaka od ovih rasprava odlikuje se zanimljivim i dubokim sadržajem, tako da su i danas, više od hiljadu i dvjesto godina nakon što su vođene, izuzetno prosvetiteljske, poučne i otvaraju vidike, i to kako po svom sadržaju, tako i načinom raspravljanja, argumentacijom i pristupom temi.

Kao primjer ćemo navesti samo raspravu koju je Imam (a.s) vodio sa kršćanskim biskupom. Na skupu koji je Me’mun organizovao u tu svrhu i na koji su bili pozvani predstavnici velikih religija, te skupina Hašimija i Abbasija, Me’mun, pokazujući na Imama (a.s), se obratio biskupu riječima:

O biskupe. Ovo je moj amidžić Ali ibn Musa ibn Džafer. On je sin Poslanikove kćeri Fatime i Alije ibn Ebi Taliba. Volio bih da razgovraš s njim, ali u raspravi se drži puta pravednosti.

Biskup tad reče:

O Zapovjedniče vjernika, kako da raspravljam s njim kad će mi on dokazivati knjigom koju ja poričem i pozivat će se na poslanika u koga ja ne vjerujem?!

Tada je Imam (a.s) reče:

O kršćanine, je li ti prihvatljivo da dokazujem Indžilom u koga ti vjeruješ?

Biskup odgovori:

A kako bih mogao poricati riječi Indžila? Da, tako mi Boga, potvrdit ću ono što kažeš makar bilo i na moju štetu.

Tada Imam (a.s) kaza:

Pitaj sve što želiš, a onda slušaj odgovor.

Biskup upita:

Šta kažeš o Isaovom poslanstvu i njegovoj Knjizi? Poričeš li nešto od to dvoje?

Imam (a.s) reče:

Ja potvrđujem Isaovo poslanstvo i Knjigu njegovu, ali poričem da Isa poslanik nije najavio Muhammeda (s.a.v.a), i Knjigu njegovu, te svoj ummet obradovao tom sretnom viješću!

Biskup tad kaza:

Zar se za svoje tvrdnje nećeš pozvati na dva pravedna svjedoka!?

Imam (a.s) odgovori:

Da, svakako.

Biskup onda zatraži:

Tad za Muhammedovo poslanstvo navedi dva svjedoka koji ne pripadaju tvojoj vjeri i koji kršćanima nisu sporni, a traži i od nas da za svoje tvrdnje navedemo dva svjedoka koji ne pripadaju našoj vjeri.

Imam (a.s) tad odgovori:

Upravo si se počeo ponašati nepravedno. Prihvataš li kao svjedoka nekoga ko je pravedan čovjek, a bio je blizak Isau, sinu Merjeminom?

Biskup reče:

Svakako, ali ko je taj pravedni čovjek, navedi njegovo ime?

Šta kažeš na Ivana iz Dejlama? – reče Imam (a.s)

Biskup odgovori:

Odlično, on bijaše Isau najdraži čovjek!

Imam onda kaza:

Tako ti Boga, zar se u Indžilu ne prenosi da je Ivan rekao: Hazreti Mesih me je obavjestio o vjeri Muhammeda Arapa i obradovao me viješću da će nakon njega doći Božiji poslanik, pa sam ja time obradovao havarijune i oni su u to uzvjerovali?

Biskup odgovori:

Da, Ivan to prenosi od Isaa, kazuje radosnu vijest o poslanstvu tog čovjeka, njegovoj svetoj porodici i nasljednicima, ali nije kazao kad će se to dogoditi i nije naveo njihova imena po kojima bismo ih prepoznali.

Onda Imam (a.s) reče:

Ako dovedem nekoga ko poznaje Indžil da ti kaže retke u kojima se spominje Muhammedovo ime, njegova porodica i njegov ummet, hoćeš li onda povjerovati?

Biskup odgovori:

To bi bilo odlično.

Imam (a.s) tad upita Nestasa Bizantica:

Znaš li napamet treću knjigu Indžila?

Da,- odgovori ovaj,.

Onda upita velikog rabina:

Poznaješ li i ti Indžil?

Rabin odgovori:

Da,– tako mi Boga.

Onda Imam (a.s) reče:

Pogledaj treću knjigu Indžila, pa ako ondje ima spomena o Muhammedu i njegovoj porodici, posvjedoči u moju korist, a ako nema, posvjedoči protiv mene.

Zatim Imam (a.s) poče napamet kazivati treću knjigu Indžila, pa kad dođe do Poslanikovog imena zastade i okrenu se ka biskupu:

O kršćanine, tako ti Mesiha i njegove majke, prihvataš li da poznajem Indžil?

Da,- odgovori biskup.

Potom mu Imam kaza dio u kome se spominje Poslanik, njegova porodica i ummet, pa ponovo reče:

O kršćanine, šta sad kažeš? Jesu li ovo riječi Isaa sina Merjemina? Ako porekneš ovo, onda si porekao i Isaa i Musaa i postao nevjernik.

Biskup na to kaza:

Ja ne poričem ono što jasno postoji u Indžilu i prihvatam to.

Onda se Imam obrati prisutnima:

Svi budite svjedoci da je potvrdio.

Potom se ponovo obrati biskupu:

O biskupe, pitaj me šta god hoćeš!

Biskup upita:

Kazuj mi o havarijunima/apostola Isaa sina Merjemina, koliko ih je bilo, i kaži mi ko bijahu učenjaci Indžila?

Imam (a.s) odgovori:

Pitaš o tome čovjeka koji zna. Havarijuna je bilo dvanaest, a najučeniji i najvrliji među njima je bio Luka. A što se velikih kršćanskih učenjaka tiče, bilo ih je trojica: Ivan Veliki iz Baha, drugi Ivan iz Karkisa, i Ivan Dejlemi iz Redžaza, kod ovog potonjeg bilo je ime Poslanika, njegove porodice i ummeta, te je on tom viješću obradovao ummet Isaov i Israelćane. O kršanine, mi vjerujemo u onog Isaa koji je vjerovao u Muhammeda (s.a.v.a). Jedino što vašem poslaniku Isau zamjeramo jeste da je malo postio i malo se molio.

Biskup se na te riječi prenerazi pa reče:

Tako mi Boga, sad si ocrnio svoje znanje i pokvario sve što si napravio! A ja sam mislio da si ti najučeniji među muslimanima! Kažeš da je Isa malo postio i malo se molio, a on nije ni ti jednog dana mrsio niti je ikada prespavao cijelu noć; svaki dan je postio i cijele noći se molio.

Onda Imam (a.s) upita:

A kome je postio i kome se molio?

Tako biskupa ostavi bez odgovora i ovaj zaćuta (naime ako prihvati da je Isa obavljao obrede bogoštovlja, kako onda da objasni da Isaa smatra Bogom).

Navodeći još neke dokaze iz Indžila i Tevrata Imam (a.s) potpuno porazi biskupa, koji na kraju reče:

Neka sada pita neko drugi. Tako mi Mesiha, nisam mislio da među muslimanima ima tako učenih.

Leave a Reply