Barzah - Zagrobni svijet - spoznaja

Barzah – Zagrobni svijet

Barzah – Zagrobni svijet

Jedno od načela islamskog svjetonazora kao jednog od osnovnih elemenata islamske religijske doktrine i pravovjernosti, jest načelo vjerovanja u vječni život u drugom svijetu. Međutim postavlja se pitanje šta se dešava sa čovjekom od trenutka njegove smrti pa do proživljenja na Sudnjem danu i velikog obračuna odnosno početka života u tom drugom svijetu? Da li čovjek ostaje da čeka ili živi u nekom međusvijetu? Šta se dešava sa čovjekovom dušom u tom periodu?

U nastavku donosimo odgovore na ova pitanja.

Kada se nešto ispriječi između dvije stvari na takav način da ih razdvaja, odnosno pravi razmeđu među njima, za takvo što se [u arapskom jeziku] kaže berzah. Ono razdoblje života koje traje od trenutka smrti pa sve do sveopćeg oživljenja, Kur’an naziva berzah. U poglavlju El-Mu’minun (Vjernici), u ajetima pod brojem 99 i 100, čitamo:

Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: ”Gospodaru moj, povrati me, da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti, – pred njima će biti prepreka (berzah) sve do dana kada će biti dignuti u novi život.

Ovo je jedini kur’anski ajet u kojemu je razdoblje između smrti i sveopćeg obnavljanja života nazvano „berzah“. Islamski učenjaci su baš ovaj ajet iskoristili da svijet nakon ovdašnjega, a prije Velikog oživljenja, nazovu „svijet berzaha“.

U ovom ajetu se o nastavku života nakon smrti govori tek toliko da neki ljudi izražavaju pokajanje i želju za povratkom u ovdašnji  svijet, ali dobivaju negativan odgovor. Prema tome, ovaj ajet sasvim izričito govori u prilog tome da čovjek nakon smrti posjeduje neku vrstu života, gdje zahtijeva povratak ali mu se zahtjev odbija.

Postoji zaista nemali broj ajeta u kojima se ukazuje na to da čovjek u periodu između smrti i Sudnjega dana živi nekom vrstom života. U tom stanju čovjekova čula su izoštrena i potpuno je svjestan svega što se dešava oko njega: razgovara, raduje se i tuguje, uživa i pati, i konačno ima neku vrstu sretnog ili nesretnog života. U Kur’anu tako nalazimo skupinu od oko petnaest ajeta u kojima se na ovaj ili onaj način govori o nekom životnom procesu nakon smrti, što pokazuje da u razdoblju između smrti i ponovnog oživljenja u drugom svijetu, čovjek živi punim životom. Ti ajeti se mogu podijeliti u nekoliko vrsta:

  1. Ajeti u kojima se spominje niz razgovora između dobrih i dobročinskih duša te zlih i zločinačkih duša sa Božjim anđelima, a koji se dešavaju neposredno nakon smrti. U ovu vrstu spadaju i gore spomenuti 99. i 100. ajet sure Al-Mu’minun (Vjernici).
  2. Zatim ajeti u kojima se, pored gore spomenutih sadržaja, govori o tome da se nebeski anđeli, nakon navedenih razgovora, dobroćudnim i dobročinskim dušama obraćaju blagonaklonim riječima, u kojima im kažu da će od sada pa nadalje uživati u Allahovim blagodatima, to jest, ne ostavljaju ih da čekaju do dana univerzalnog obnavljanja života, kako bi bili nagrađeni za svoja dobra djela. Naredna dva ajeta sadrže ovo što smo rekli:

Oni kojima će meleki dušu uzimati – a oni čisti, i kojima će govoriti: ”Mir vama! Uđite u džennet zbog onoga što ste činili!” (An-Nahl/Pčela, 32)

I bi rečeno: ”Uđi u džennet!” – a on reče: ”Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio.“ (Ja-Sin, 26-27)

U ajetima koji prethode ovom potonjem, navodi se razgovor između jednog vjernika i njegova naroda o tome kako ih je on savjetovao da slijede vjerovjesnike koji su stanovnike grada Antiohije [Antakya] pozivali u jednoboštvo i iskrenu poslušnost jednome Bogu, odnosno potpuno odbacivanje mnogoboštva. Ovaj vjernik je u više navrata svom narodu obznanjivao svoja monoteistička uvjerenja i od sunarodnjaka tražio da i oni poslušaju riječi Božijih poslanika.

U spomenutim ajetima se onda navodi da je njegov narod odbijao taj poziv sve dok on nije preselio sa ovoga svijeta. A pošto je ušao u drugi (zagrobni) svijet i osvjedočio se u oprost i obilnu čast koju mu je Allah ukazao, poželio je: Kamo sreće da moj narod – koji je i dalje bio u ovdašnjem svijetu (dunjaluku) – zna u kakvom sam sretnom stanju u ovom (to jset, berzahskom ili zagrobnom) svijetu. Jasno je da se sve ovo odvijalo prije Sveopćeg oživljenja, koje će koincidirati sa velikim zborom ljudi, od onih prvih pa sve do posljednjih, i niko neće ostati na [ovdašnjoj] Zemlji.

Uzgred treba znati i to da su za sretnike nakon njihove smrti pripremljeni brojni rajski vrtovi, a ne samo jedan rajski vrt (džennet); ili, tačnije, pripremljene su im razne vrste dženneta. Rajski nivoi će se u budućem svijetu razlikovati u skladu sa različitim nivoima bliskosti sa Uzvišenim Bogom. Osim toga, sudeći po predajama koje se prenose od članova Poslanikove porodice, neki od tih rajskih vrtova su specifični samo za zagrobni svijet ili svijet berzaha. Dakle, to što se u dva zadnja ajeta spominje riječ “džennet”, ne treba shvatiti da se odnosi na onaj konačni drugi svijet (ahiret), koji će nastupiti sa univerzalnim obnavljanjem života.

  1. U treću vrstu spadaju oni ajeti u kojima se ne navodi razgovor između meleka i čovjeka već se direktno govori o sretnom i blaženom životu dobročinitelja, odnosno nesretnom i mukotrpnom životu zločinaca, u periodu zagrobnoga svijeta, to jest, u periodu između smrti i Sudnjega dana. Naredna dva ajeta su te vrste:

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu ubijeni! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva neće biti straha i koji ni za čim neće tugovati. (Ale ‘Imran/Imranova porodica, 169-170)

A faraonove ljude zadesi zla patnja i kob. Vatra kojoj se oni izlažu jutrom i navečer, a kada nastupi čas (reći će se ): „Uvedite faraonove ljude u patnju najžešću“. (Al-Mu’min/Vjernik, 45-46)

Ovaj posljednji ajet se odnosi na dvije vrste kazne namijenjene faraonovim ljudima: Jedna je ona koja se dešava u periodu prije Sveopćeg oživljenja i Sudnjega dana, nazvana zla patnja i kob, a koja se izvršava na takav način da se faraon i faraonovi pobornici svakog dana po dva puta izlažu Vatri, ali se u istu ne utjeruju. A druga kazna je ona koja će ih zadesiti nakon Sudnjega dana i opisana je kao najžešća patnja, a uslijedit će po naredbi: „U vatru samu ih utjerajte!“. Za razliku od ove druge i trajne kazne, prilikom opisa prve kazne spomenuto je jutro i večer! Razlog tome – kako se navodi u komentaru poštovanog Imama Alije [prvog Muhamedovog pomagača] na ovaj ajet –  jest činjenica da se prva kazna odnosi na zagrobni svijet (berzah) u kojemu, budući da prati zakonitosti ovoga svijeta, također postoji jutro i večer, sedmica, mjesec i godina, baš kao i u ovom svijetu, a druga se odnosi na svijet koji će nastati sa Velikim (ili Sveopćim) proživljenjem, i u kojem nema ni jutra, ni večeri, ni mjeseca niti drugih razdoblja.

U predajama koje se prenose od Poslanika Muhameda (s.a.v.a) i od uzoritih predvodnika iz njegova časnog potomstva, u više navrata se govori o zagrobnome svijetu i o životu pobožnih odnosno grešnih u tom razdoblju.

U jednoj takvoj predaji navodi se događaj koji se desio nakon što su prvi muslimani izvojevali pobjedu u bici na Bedru i ubili jednu skupinu oholih poglavara kurejševića, a onda njihove leševe sakupili u jedan isušeni bunar blizu Bedra. Tom prilikom, Božiji Poslanik se nagnuo na bunar i rekao:

Mi smo našli da je istina ono što nam je Bog naš obećao, a da li ste vi našli istinom ono što je vama obećano?“ Na ove Poslanikove riječi, neki od prisutnih su reagirali sa čuđenjem: „O Božji Poslaniče! Kako to da vi govorite ubijenima i mrtvima! Zar oni čuju vaš govor?!“ Božji Poslanik je onda odgovorio: „Da! Njihov sluh je sada još jači i čuju bolje nego vi.“

Ovakve predaje navode na zaključak da se duhovna dimenzija čovjekova bića, u trenutku smrti, odvaja od tijela, s tim što duša čovjeka u potpunosti ne prekida vezu sa tijelom, sa kojim je godinama bila sjedinjena.

Također se prenosi da je Imam Husejn [uzoriti predvodnik iz Muhamedove porodice], na dan bitke na Kerbeli sa svojim drugovima obavio jutarnju molitvu, a zatim im se obratio kratkim govorom u kojem je rekao:

“Imajte još malo strpljenja i ustrajnosti! Smrt nije ništa drugo nego most koji će vas sa obala patnje i bola prevesti na obale zadovoljstva, počasti i prostranih rajskih vrtova.“

U jednoj predaji nadalje stoji da ljudi spavaju, ali kada umru probude se. Čime se, ustvari, hoće reći da je intenzitet zagrobnoga života na višem i savršenijem stupnju od onoga prije smrti. Drugim riječima, onako kako se čovjek, dok spava, nalazi u jednom stanju slabe svijesti i percepcije, negdje na granici života i smrti, a onda nakon buđenja prelazi u potpunije i savršenije stanje, tako isto i nakon nižeg nivoa svijesti i percepcije u ovdašnjem svijetu, čovjek u zagrobnom životu poprima jedno trezvenije i budnije stanje, te počinje da živi životom u kojem su njegova čula i osjećanja puno jača i savršenija.

Za kraj je potrebno napomenuti dvije stvari:

Jedna je to da će čovjek, u skladu sa sadržajima nekih predaja, u zagrobnome svijetu snositi odgovornost samo za onaj dio pitanja koja se tiču njegove pravovjernosti i dogmatskog sustava, dok je odgovornost za ostale stvari odložena za Sudnji dan.

Druga je to da dobra djela koja nasljednici umrlih posvete svojim najmilijima, u smislu da im naume pokloniti nagradu za ta dobra djela, predstavljaju razloge zadovoljstva, udobnosti i sreće tih osoba u zagrobnome svijetu. Svaki oblik milodara iz ljubavi prema Bogu (sadake), bilo tekućeg – kao što je osnivanje fondacija u dobrotvorne svrhe, čija korist ljudskom društvu ostaje trajno – ili običnog [jednokratnog] milodara, kao što je bilo kakvo dobro djelo koje se učini sa namjerom poklanjanja ocu ili majci, prijatelju ili učitelju, ili bilo kome drugome tko je preselio sa ovoga svijeta, predstavlja vrijedan dar i počast tim umrlima, i postaje razlogom njihove radosti i zadovoljstva. Isto ovo vrijedi i ako se u korist umrle osobe čovjek pomoli Bogu i od Milostivoga zatraži oprost, ili pak u ime te osobe obavi neki obredni čin, kao što je hadž, obilazak Kabe (tavaf) i slično.

Moguće je da djeca – daleko bilo – rasrde svoje roditelje za vrijeme njihova života, ali poslije njihove smrti postupe na takav način da steknu njihovo zadovoljstvo, baš kao što je moguće i obrnuto.

Preuzeto: Vječni život, Murteza Mutahari, prijevod M.H

Obrada: Kaim

Leave a Reply