Kako prepoznati širk? (2) - spoznaja

Kako prepoznati širk? (2)

Kako prepoznati širk? (2)

U prvom dijelu teksta Kako prepoznati širk, bilo je riječi o nekoliko mogućih dimenzija poimanja Božije Jednoće i Jedinstvenosti, odnosno – tevhida, kao i onoga što mu je suprotno – širka, odnosno pridruživanja Allahu dž.š. druga.

Vidjeli smo da je u različitim aspektima Božije Jednoće, jedino Allah dž.š. nezavisni, samostalni i apsolutni i Stvoritelj, i Gospodar, i Zakonodavac i Vladar.

Međutim, to ne znači da čovjek ili druga bića koja je On stvorio ne mogu imati male procente Njegovih osobina. Tako i čovjek može kreirati, proizvoditi, vladati; ali zavisno od Allaha dž.š. i mogućnosti koje mu je On dao.

Posljednja dimenzija tevhida o kojoj u prošlom dijelu teksta nismo pisali, već smo je ostavili za ovaj zaseban dio kako bi dobila svu zasluženu pažnju, odnosi se na tevhid u ibadetu, odnosno „Samo se i jedino robuje i ibadet čini Allahu dž.š.“

Najvažnije pitanje vezano za ibadet jeste – Šta je, zapravo, ibadet?

Svi muslimani svijeta slažu se oko toga da ibadet pripada samo Allahu Uzvišenome, a tako nam nalaže i Časni Kur’an: „Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo“ (El-Fatiha, 4).
Kur’an također podsjeća da su svi Božiji poslanici pozivali da se ibadet čini i da se robuje samo Jednom Bogu.

Prema tome, ne samo muslimani, nego i svi monoteisti, ljudi koji vjeruju u Jednog Boga, smatraju da se robuje i klanja i obožava samo Jedan Bog.

Međutim, pitanje je šta spada u ibadet, a šta ne?

Da li poljubiti ruku roditeljima, pokloniti se pri ulasku učenjaka ili bilo kakvo drugo naklanjanje predstavlja ibadet, pa samim tim, i širk? Ili čak i najponiznijem obliku naklanjanja i poštovanja, pa čak i u slučaju sedžde, nedostaje jedan ključni element koji djelo čini robovanjem?

Kakav je to element koji poklanjanjima, naklanjanjima, klečanjima daje boju ibadeta?

Jedna grupa islamskih pisaca i autora ibadet smatra poniznošću, odnosno najvećim stepenom poniznosti. Ovakvim tumačenjem se, međutim, ne mogu objasniti određeni kur’anski ajeti. Naprimjer, Kur’an izričito kaže kako je melekima naređeno da učine sedždu hazreti Ademu (a.s).

„I rekosmo melekima: Učinite sedždu Ademu!“(Al-Baqara, 34)
Ta sedžda bila je potpuno istog oblika kao i ona koja se čini Bogu. Ipak, ta sedžda bila je iskaz poniznosti, a sedžde koje se čine Bogu predstavljaju ibadet i obožavanje.

Zašto te dvije sedžde, koje su istog oblika, imaju potpuno drugačiju suštinu?

Na drugom mjestu u Kur’anu, u priči o hazreti Jusufu (a.s), kaže se kako je hazreti Jakub, zajedno sa svojim sinovima, učinio sedždu pred Jusufom (a.s).

„I on podiže svoje roditelje na prijesto, te mu svi padoše na sedždu, a Jusuf reče: Oče, ovo je tumačenje sna kojeg sam prethodno sanjao, a Gospodar moj ga je učinio istinitim.“ (Jusuf, 100)
Hazreti Jusuf je prethodno bio sanjao san u kome su mu Sunce i Mjesec i 11 zvijezda učinili sedždu, a ovaj susret i sedžda oca, majke i jedanaestero braće predstavljali su ispunjenje sna.
Zašto je ovakva sedžda samo krajnje poštovanje i poniznost, ali ne i obožavanje i ibadet?

Grupa mislilaca koju smo prethodno spomenuli, ne može jasno rastumačiti ovaj ajet, a na ovo pitanje odgovaraju ovako: Budući da je sedžda učinjena na naredbu Allaha dž.š, ona više ne predstavlja širk.

Ali, ovaj odgovor čini se izgovorom gorim od samog grijeha, jer kako bi Uzvišeni Allah naredio nešto što je po svojoj suštini širk i najveći grijeh?

„Kaži: Allah vam ne naređuje razvrat. Zar Mu pripisujete ono što ne znate?“ (Al-A’raf, 28)

Allahova naredba ne mijenja suštinu stvari. Ako je nešto po svojoj biti širk, ne mijenja se naredbom, niti bi Allah ikad nekome naredio širk.

Koji je to faktor koji ove sedžde odvaja od sedždi ibadeta i obožavanja? Odnosno, nedostatak tog faktora?

Uz pomoć kur’anskih ajeta, shvatamo da je ibadet poniznost prema biću koje istovremeno smatramo Bogom. Veoma jednostavno, uvjerenje u to da je biće pred nama Bog i da posjeduje Božije moći, je ključni faktor za to da djelo bude ili ne bude ibadet.

Mušrici, odnosno idolopoklonici, pa tako i oni koji su živjeli na Arabijskom poluostrvu, obožavali su bića koja su bila Božija stvorenja, ali su smatrali da oni imaju moći kakve ima Bog i da im je prepušten dio Božijih poslova. Dakle, oni nisu vjerovali da su ti kipovi stvoritelji, već da su gospodari i da obavljaju dio Božijih poslova.

Stoga možemo reći kako bilo kakva poniznost i izraz poštovanja, ukoliko u sebi ne sadrži vjerovanje da je predmet naše poniznosti Bog ili da obavlja poslove svojstvene Bogu, nije ibadet, robovanje ili obožavanje.

Ovim se objašnjavaju brojna djela i dokazuje da nisu širk, iako mogu biti oblici praznovjerja. Ipak, muslimane koji obilaze trubeta ili čak ljube njegove zidove barem ne treba optuživati za širk ukoliko duboko u sebi ne vjeruju da to turbe ima Božije moći, već to rade iz svog poštovanja i poniznosti.

Shodno s tim, i sve ostale radnje za koje bismo naizgled posumnjali da se radi o „prikrivenom“ širku, daju se jasno protumačiti potragom za uvjerenjem o Božijim karakteristikama i moćima. Ukoliko muž kaže ženi „Ti si mi sve“, ili „Živim za tebe“, a to je, zapravo, izraz velike ljubavi koja porodicu čini stabilnom, a istovremeno ne smatra da je njegova žena Bog i da ima Božije moći, te rečenice ne samo da nisu širk, nego su čak i pohvalne za održavanje zdrave porodične veze i atmosfere.

Međutim, opasnost od širka vlada na drugim mjestima, a to je kada nesvjesno smatramo da neko drugi, osim Allaha dž.š. i bez Njegove dozvole može nešto riješiti, pomoći i sl.

Naprimjer, smatrati da u današnje doba neka velika svjetska sila može spasiti i pomoći našu zemlju, pa zbog toga glasati suprotno interesima, naprimjer, Palestinaca, tu već možemo govoriti o prikrivenom širku, jer, nema moći ni pomoći osim Allaha dž.š. We la hawle we la quvvete ila billahi!

kimija

Riječ kimija ima arapsko-perzijske korijene i označava vještinu uz pomoć koje se kamen pretvara u zlato... Uz nadu da će ovi tekstovi imati takav efekat, hvala Vam na čitanju!

Leave a Reply