Hazreti Zejneb i njena vječna žrtva - spoznaja

Hazreti Zejneb i njena vječna žrtva

Hazreti Zejneb i njena vječna žrtva

 

Zejneb – kći Fatime i Alije (Poslanikova unuka) je bila veličanstvena žena. A zbog čega ta veličina koju ona ima u očima muslimana širom svijeta? Ne može se reći da je zbog toga što je kćerka Alije ibn Ebi Taliba (a.s) ili sestra Husejna ibn Alije (a.s). Porodične veze nikada ne mogu stvoriti tu veličinu. Svi Imami su imali kćerke, majke, sestre, ali koja je od njih poput Zejneb? Njena veličina i vrijednost je zbog njenog stava i njenog velikog humanog i islamskog pokreta na osnovu Božanske dužnosti. Njeno djelo, pokret, volja su joj dali takvu veličinu. A svako ko učini takvo što, pa i da nije dijete Vođe pravovjernih Alije (a.s), bi stekao takvu čast i veličinu. Glavni dio te veličanstvenosti potiče od toga što je kao prvo shvatila stanje oko sebe; i prije odlaska Imama Husejna (a.s) na Kerbelu, i stanje u kritičnim trenutcima na Aan Ašure, a isto tako i opasno stanje nakon što je kao šehid pao njen brat hazreti Imam Husejn (a.s); a kao drugo, u svakoj situaciji je napravila pravi izbor i donijela ispravnu odluku. A te odluke i izbori su je izgradili.

Prije pokreta ka Kerbeli, velikani kao što su Ibn Abas i Ibn Džafer i druga poznata imena s početka islama, koji su slavljeni po svojoj pronicljivosti, hrabrosti, upravljanju i porodičnom porijeklu, su bili izgubljeni i nisu shvatili šta treba da čine. Ali, hazreti Zejneb se nije izgubila, ona je shvatila kojim putem treba da ide i krenula je, shvatila je da ne treba da ostavlja svog Imama samog. Ne samo da je shvatila da je to težak put, ona je to osjećala više od drugih. Ona je bila žena, žena koja je zbog te svoje obaveze ostavila muža i porodicu; iz istog razloga je sa sobom povela i svoju sitnu djecu. Osjećala je kakav će to biti događaj. U tim kritičnim trenutcima kada ni najjači ljudi ne mogu da shvate šta im je činiti, ona je shvatila i pomagala je svog Imama i pripremala ga za šehadet. Nakon šehadeta Husejna ibn Alije (a.s) kada se svijet pomračio i kada su se ljudske duše i srca i svi horizonti svijeta smrkli, ova velika žena je zasjala poput sunca. Zejneb Kubra je stigla do tačke do koje mogu stići samo najuzvišeniji ljudi u historiji čovječansta.

Zaista, Kerbela bez Zejneb ne bi bila Kerbela. Ašura bez Zejneb ne bi bila onaj veliki historijski događaj. Ličnost kćeri Alije ibn Ebi Taliba (a.s) je od početka do kraja ovog događaja tako jasna i istaknuta da čovjek osjeća kao da je to drugi Husejn u tijelu žene, tjelu kćeri Alijine. Sem toga, da nije bilo Zejneb, šta bi bilo nakon Ašure? Možda bi i Imam Sedžad (a.s) bio ubijen, možda poruka Imama Husejna ni do koga ne bi stigla. I prije šehadeta Imama Husejna (a.s), Zejneb nije osjećala umor, već je poput jednog istinskog brižnika, bila osoba uz koju se Imam Husejn (a.s) nije osjećao usamljeno. Takvu jednu ulogu čovjek može da vidi u njenim riječima, djelu i osobi.

Zejneb se dva puta uzrujala i to prenijela Imamu Husejnu (a.s). Jedanput je to bilo na jednom od mjesta gdje se karavana odmarala, nakon vijesti o pogubljenju Muslima ibn Akila, kada su do njih doprle raznorazne vijesti. Ipak, Zejneb je žena sa svim ženskim emocijama, sa osjećanjima jedne žene; a upravo je porodica Božijeg Poslanika bila manifest emotivnosti. I pored hrabrosti, snage, izdržljivosti u nedaćama, ta je porodica bila manifest emotivnosti i čiste humanosti i ljudske milosti. Takav je bio i Husejn ibn Alija (a.s), njen brat, čovjek koji nije zadrhtao pred čitavim svijetom punim protivnika i koji se sam odupirao pred pustinjom punom gladnih vukova, ali bi se potpuno raznježio u nekim naizgled sitnim događajima; kao onda kada je crni abesinijski rob pao na zemlju, Husejn (a.s) je uzeo njegovu glavu u svoje krilo, a svoje lice primakao njegovom. Bio je to crni rob i iskreni sljedbenik. I drugi su bili ubijeni; velikani i poznati ljudi Kufe kao npr: Habib ibn Mezahir, Zuhejr ibn Kejn i drugi koji su pali kao šehidi, ali Imam Husejn (a.s) prema njima nije tako postupio.

I stoga je Zejneb, žena sa uzavrelim emocijama, osjećanjima, ne jedna obična žena već sestra Imama Husejna, sestra koja iskreno voli svog brata; sestra koja je ostavila muža i porodicu i krenula za Imamom Husejnom; i to ne sama, povela je i svoje sinove Avna i Muhammeda. Pretpostavljamo da Abdullah ibn Džafer nije bio zadovoljan da njegovi sinovi krenu, ali Zejneb ih je povela, da bi bili s njom na Božijem putu, i ako treba da postanu i šehidi. Kao što smo i rekli, na jednom odmaranju je osjetila opasnot. Otišla je kod brata i rekla: „Brate osjećam da je opasno, situacija je opasna“. Znala je da će se desiti ili šehadet ili zarobljeništvo, ali je toliko bila pod pritiskom događajja da se obratila Imamu, ali on joj tu nije nešto posebno rekao. Rekao je samo: „Nije to ništa, desit će se ono što Bog bude htio“. Nakon toga, ne vidimo da je Zejneb nešto rekla Imamu ili da ga je šta upitala ili da je više osjećala taj pritisak u duši i da ga je prenijela Imamu Husejnu, sem u noći pred Ašuru.

S početka noći Ašure, a to je onda kada je Zejneb, mogli bismo reći, postala nemirna zbog ogromne tuge. Prenosi se od Imama Sedžada (a.s), koji je tada bio bolestan, kako je ležao u svom šatoru a njegova tetka Zejneb je sjedila pokraj njega i pazila ga. U susjednom šatoru je sjedio njegov otac, a Džun, rob Ebi Zera je pripremao njegovu sablju, pripremali su se za sutrašnju bitku. Imam Sedžad (a.s) kaže kako je čuo da njegov otac recituje jednu pjesmu čiji stihovi ukratko kažu:

„Svijet se okrenuo, život neće čovjeku vjeran biti, a smrt je blizu“

Iz ovih stihova se vidi da onaj koji ih recituje zna da će ubrzo napustiti ovaj svijet. Imam Sedžad kaže: „Čuo sam ovu pjesmu i shvatio njenu poruku i značenje. Shvatio sam da Imam Husejn obavještava o svojoj skorašnjoj pogibiji, ali sam se suzdržao. Odjednom sam vidio da se moja tetka jako rastužila. Ustala je i otišla u šator svog brata i rekla mu: Dragi brate! Vidim da obavještavaš o svojoj smrti. Do sada sam se uzdala u tebe, kada nam je otac umro, rekla sam kako imam braću. Kada je moj brat Hasan postao šehid, rekla sam da imam svog brata Husejna. Godinama sam bila vezana za tebe, oslanjala se na tebe, danas vidim da i ti obavještavaš o svojoj smrti“.

Doduše, Zejneb Kubra ima pravo da se rastuži. Taj dan je za Zejneb bio poseban dan i posebno stanje.

Svi muškarci su na dan Ašure poginuli. Poslijepodne, sem Imam Sedžada, više nije bilo niti jednog drugog muškarca u šatorima, a i on je bio bolestan i na postelji, a možda je čak bio i u nekom stanju kome. Zamislite jedan logor u kome je bilo oko osamdesetak žena i djece, a koji se nalazi u okružen morem neprijatelja, koliko samo tu ima posla! Neki su žedni, neki gladni, ili čak možemo reći da su svi i žedni i gladni, svi su uplašeni, tijela šehida iskomadana i razbacana po zemlji, a među njima su njihova braća i sinovi. Sve u svemu, jedan veoma gorak i strahovit događaj za sve prisutne. A neko mora da okupi i smiri tu grupu.  Ta osoba je Zejneb.

Zejneb nije bila samo ona koja je izgubila brata, ili svoje dvoje djece, ili svoju drugu braću, ili sve one drage ljude, osamnaest mladića iz Beni Hašima i vjerne drugove. Ona je bila i ona koja je imala tešku obavezu vođenja tog razbijenog i slomljenog logora, a to nije bilo ništa manje važno među tolikim neprijateljima. Ona je čak morala da pazi i na bolesnog Imama Sedžada (a.s). A samo Bog zna kako joj je bilo u tih nekoliko sati nakon tih gorkih događanja, tih nekoliko sati duge, teške i tamne noći do polaska i trenutka kada je postalo jasno šta neprijatelj namjerava uraditi s njima. Zejneb je to vrijeme neprestano bila u pokretu između djece, uplakanih i ožalošćenih majki i supruga, sestara koje su izgubile braću, neprestano se kretala među njima, okupljala ih, tješila i ohrabrivala. Ali, nekada je i ona postustajala i tad se obraćala svom bratu šehidu. U predajama stoji da je Zejneb Kubra došla nad mrtvo i iskasapljeno tijelo svog brata i iz dna duše zavapila:   يا مُحمّداه صَلَّى عَلَيكَ مَلائِكَةُ السَّماء

„O djede naš! O Pejgambere! Neka te meleci blagosiljaju i selame.“

هذا الحُسَينُ مُرَمَّلٌ بِالدّماء

„Ovo je Husejn što leži u krvi.“ (Al-Luhuf, Sejjid ibn Tavus, str. 133)

Kaže se da je na Kerbeli na Dan Ašure krv pobijedila sablju – a zaista je pobijedila – a uzrok ove pobjede je bila ona, Zejneb; jer inače bi krv ostala i bila zaboravljena na Kerbeli. Vojna operacija je prestala prividnim porazom snaga Istine na Dan Ašure; ali ono što je jedan naizgled vojni poraz učinilo vječnom i sigurnom pobjedom je bila nepokolebljivost i držanje hazreti Zejneb; uloga koju je ona na sebe preuzela.

Ovaj događaj je pokazao da žena ne stoji u prikrajku historije; žena se nalazi u srcu važnih historijskih događaja. Kur’an na mnogo mjesta govori o ovome; no ovo se desilo u bliskoj prošlosti, a ne među nekim starim narodima; ovo je jedan živi i opipljivi događaj u kome čovjek posmatra hazreti Zejneb kako se sa veličanstveno pojavljuje na sceni, čini nešto da neprijatelj, koji je naizgled vojno porazio i slomio svoje protivnike i sada pobjednički sjedi na svom prijestolju, u svom dvorcu bude ponižen i postiđen, opečaćen vječnim pečatom sramote, te njegovu pobjedu pretvara u poraz. Sve to je djelo hazreti Zejneb (a.s). Zejneb je pokazala da se ženska čestitost i čudoređe može pretvoriti u veliki džihad i ratničko dostojanstvo.

Ono što je ostalo i čime danas raspolažemo od govora hazreti Zejneb pred neprijateljima, nakon što su potomke Poslanikove odveli u ropstvo, pokazuje veličanstvenost njenog djela. Njen nezaboravni govor na bazaru Kufe nije obično pričanje, niti obično iznošenje stavova neke velike ličnosti; to je jedna velika analiza stanja islamskog društva tog perioda, koja je iznešena najljepšim, najdubljim i nabogatijim riječima i pojmovima u takvom stanju.

Dva dana ranije u pustinji, njenog brata, njenog Imama i vođu i sve te drage ljude, mladiće i dječake su pobili, djecu i žene zarobili i doveli pred narod Kufe na golim kamilama, narod je izašao i posmatrao, neki su se veselili toj sceni, neki plakali. U takvoj kritičnoj i teškoj situaciji, odjedanput se pojavljuje jedno veličanstveno sunce, i obraća im se istim onim žarom i onim riječima, kojim im se njen otac Vođa Pravovjernih Alija (a.s) sa minbera obraćao. Govori im isto kao on, istim onim riječima, istom onom rječitošću i elokvencijom, istim onim uzvišenim značenjima:

الغَدْر يا أهلَ الكُوفَةِ يا أهلَ الخَتْلِ وَ

O Kufljani, o prevaranti, o vi koji se pretvarate! Možda ste i povjerovali da slijedite islam i Ehli Bejt; ali na ispitu ste se slabo pokazali; u ovoj smutnji ste se pokazali slijepima!

هَل فيكُم إلّا الصَّلِفُ وَ النَّطِفُ وَ مَلْقُ الإماءِ وَ غَمْزُ الأعداء

Vaša djela, riječi i srca nisu bila jedno. Postali ste ponosni na sebe, mislili ste da vjerujete i da posjedujete iman, da ste neki revolucionari i sljedbenici Vođe Pravovjrenih; dok ustvari to nije bilo tako. Niste uspjeli da se oduprete smutnji i da se spasite.

الّتي نَقَضَتْ غَزلَها مِن بَعدِ قُوّةٍ أنكاثاً  مَثلَكُم كَمَثلَ

Vi ste poput onoga što ispreda vunu u konce, a zatim te konce ponovo raspreda i pretvara u vunu neispredenu. Upropastili ste svoju prošlost i svoja djela neprepoznavanjem situacije i istine od neistine te svojom neuviđajnošću. Naizgled vjernici usta punih revolucionarnih i borbenih tvrdnji, ali nutrina prazna, bez trunke otpora spram suprotnih vjetrova. (Bihar al-Anwar, tom 45, str 109)

Ovo je Zejnebina patologija i analiza stanja. Čvrstim govorom, izrazitim riječima, i to u tako teškim okolnostima, ona im se obratila. Nije to bila situacija u kojoj se jedan broj slušalaca poredao i sjeo pred nju da im govori kao neki govornik, bila je opkoljena neprijateljskim vojnicima s kopljima u rukama. Jedan broj neprijateljski nastrojenog naroda je bio prisutan, na bazaru Kufe su bili prisutni isti oni ljudi koji su predali Muslima Ibn Zijadu, i koji su pismima pozvali Imama Husejna (a.s), ali su kasnije pogazili svoje riječi, onih koji su tih dana trebali da se suprostave Ibn Zijadu, ali su se posakrivali u svojim kućama. Bio je prisutan jedan broj i onih koji su se pokazali slabim i nepouzdanim, i sada su samo posmatrali kćerku Vođe pravovjernih i plakali. Hazreti Zejneb, suočena sa takvom nepouzdanom svjetinom, čvrsto govori.

Ona vrši analizu i nalazi razloge neuspjeha poslaničkog ustanka, te im kaže: „Niste uspjeli u smutnji prepoznati Istinu; niste izvršili svoju obavezu, a zato je glava Poslanikovog unuka sada na koplju izdignuta“.

Ona je žena historije; ta žena više nije slabašna. Ženu ne možemo smatrati slabom. Dragulj žene vjernice se vidi u teškim uslovima. Žena je ta koja je uzor; uzor svim velikim muškarcima i ženama svijeta.

 

Leave a Reply