Cilj ustanka hazreti Imama Husejna - spoznaja

Cilj ustanka hazreti Imama Husejna

Cilj ustanka hazreti Imama Husejna

Cilj ustanka hazreti Imama Husejna (s.a.v.a)

Ukoliko pažljivo proučimo ono što se dogodilo hazreti Imamu Husejnu, možda bismo mogli reći da iz tih nekoliko mjeseci od kada je Imam Husejn (a.s) napustio Medinu i krenuo prema Mekki, do onog dana kada je postao šehid možemo nabrojati i izvuči stotine važnih pouka. Možda se čak može reći da ih postoji i na hiljade. Možda je čak svaki pokret tog velikana jedna zasebna poruka; za jedan narod, historiju i zemlju, za samoodgoj i upravljanje društvom i približavanje Bogu. A to je zbog toga što je Husejn ibn Ali (a.s) sjao poput sunca među dobrim Božijim robovima.

Između tih stotina lekcija i pouka mogli bismo izvući jednu glavnu, koju ćemo ovdje pojasniti. Zašto je Imam Husejn (a.s) podigao ustanak? Mnogi su mu govorili: „Vi ste u Medini poštovani od strane ljudi, a i u Jemenu živi toliko vaših sljedbenika i simpatizera! Sklonite se negdje gdje nećete imati ništa s Jezidom, a ni on sa vama. Toliko sljedbenika i simpatizera! Živite, ibadetite i propagirajte šta hoćete! Zašto ste digli ustanak? U čemu je stvar?“

Obično se želi reći da je Imam Husejn (a.s) želio da svrgne Jezidovu vlast i da uspostavi jednu novu vlast, i da je to ustvari bio cilj ustanka Imama Husejna (a.s). Ovo je donekle tačno. Ali, pogrešno je tvrditi da je on djelovao pod uslovom da taj cilj svakako ostvari, i da bi se vratio ako ne uspije.

Tačno je da onaj koji ima u cilju uspostavu vlasti ide dotle dok vidi da je to moguće. Ali, čim vidi da je nemoguće ili da je razumski nemoguće da je uspostavi, njegova obaveza je da se povuče. To je cilj uspostavljanja vlasti. Dozvoljeno je ići za tim ciljem dokle se može. A tamo gdje se više ne može, mora se povući. Tvrdnje da je cilj Imamovog (a.s) ustanka bio da uspostavi alevitsku vlast nisu tačne. Jer cjelokupan Imamov pokret to ne pokazuje.

Na drugoj strani se govori: „Ne, kakva vlast? Imam je znao da neće moći uspostaviti vlast, već je pošao da bude ubijen na Božijem putu i postane šehid!“ Ova tvrdnja je jedno vrijeme bila veoma raširena. Pojedini su ovu tvrdnju izlagali kroz skladne pjesničke stihove. Čak su i neki alimi i učenjaci zastupali ovo mišljenje.

Međutim u islamskim izvorima nemamo dokaze da se naređuje ili preporučuje da se neko svjesno bori s ciljem da bude ubijen. Šehadet, odnosno pogibija na Božijem putu koji se spominje u islamskim izvorima, predajama i kur’anskim ajetima i islamskom pravu, znači da čovjek ide za nekim svetim ili općepriznatim i dobrim ciljem i da na tom putu bude i ubijen, ako treba. To je ispravno značnje šehadeta. Ali, to da čovjek krene samo s tim ciljem da bude ubijen, to ne oslikava ovaj veličanstveni događaj. To je samo dio istine, ali cilj hazreti Husejna nije bilo to.

Niti možmo tvrditi da je Imam digao ustanak s ciljem uspostavljanja vlasti, niti da mu je cilj bio da postane šehid. Mislim da su oni koji su rekli da je cilj „vlast“ ili da je cilj „šehadet“ pomiješali cilj i rezultat ustanka. Ovo dvoje nije bilo cilj Imam Husejna (a.s). On je imao drugi cilj. Međutim, stizanje do njega je iziskivalo jedan od ova dva rezultata, vlast ili šehadet, a moramo reći da je Imam (a.s) bio spreman na svaki od njih. On je bio spreman, a i pripremao je teren za uspostavljanje vlasti, a isto tako, bio je spreman i da da svoj život i pripremao je i druge za šehadet. Oboje je bilo moguće i ništa se nijednom od toga nije moglo prigovoriti, ali ni jedno od ovo dvoje nije bilo cilj, već dva moguća rezultata. Cilj je bilo nešto drugo.

Šta je bio cilj? Cilj Imam Husejna (a.s) je bilo izvršenje jednog od vjerskih farzova, odnosno dužnosti. To je dužnost koju prije njega nije niko izvršio, čak ni sam Poslanik (s.a.v.a), a niti Vođa pravovjernih Alija (a.s), niti Imam Hasan Mudžteba (a.s). To je bila obaveza koja je zauzima važno mjesto u cjelokupnom, kako ideološkom, tako i u vrijednosnom sistemu islama. Iako ta obaveza zauzima tako važno mjesto, prije Imama Husejna je niko nije izvršio, a kazat ćemo i zašto. Imam Husejn je morao da je izvrši da bi to bila pouka za čitavu historiju. Kao što je Poslanik uspostavio vlast da bi to bila pouka čitavom čovječanstvu. Poslanik (s.a.v.a) nije samo donio odredbu o njoj, već ju je i praktično sproveo. O borbi na Božijem putu nije samo donio odredbu, već ju je i praktično vodio da bi drugi uzeli pouku. I ova vjerska obaveza se morala izvršiti od strane Imama Husejna da bi bila praktična pouka za sve muslimane i čitavu historiju.

Zašto baš Imam Husejn (a.s)? Zato što su u njegovo vrijeme stvoreni uslovi za njeno izvršenje. Prije Imama Husejna (a.s) nisu bili stvoreni uslovi za izvršenje ove obaveze, a ni nakon njega više nikada nije bilo uvjeta za njeno izvršenje.

Prema tome, cilj je bilo izvršenje ovog farza. A koji je to farz koji je prirodno mogao rezultirati jednim od dva rezultata, ili uspostavom vlasti ili šehadetom? Da je uspostavio vlast, on bi njome zasigurno upravljao onako kako su to Poslanik ili Alija (a.s) činili. S druge, strane Imam Husejn je bio spreman i na šehadet. On i drugi Imami su bili stvoreni i odgajani tako da mogu podnijeti teret takve pogibije.

O kakvoj se obavezi radi? Časni Poslanik (s.a.v.a), a i svaki drugi poslanik kada je bio poslan, sa sobom su donosili skup propisa. Propisi koje je Poslanik donio su bili ili lični, da bi čovjek ispravio svoje ponašanje i da bi se samoizgradio, ili društveni, da bi se uredilo društvo i međuljudski odnosi u cilju općeg napretka tog društva. Ovaj skup propisa nazivamo islamskim sistemom. Islam je objavljen Božijem Poslaniku, i on je donio propise o namazu, postu, zekatu, milostinji, hadždžu, porodici, borbi na Božijem putu, uspostavi vlasti, islamskoj ekonomiji, međuljudskim odnosima. Poslanik (s.a.v.a) je prenio sve ono što je moglo usrećiti čovjeka i ljudsku zajednicu. I nije samo prenio, već je i praktično primijenio ono što je prenosio.

Poslanik je uspostavio vlast i državni sistem i sve što uz to ide, ekonomiju, politiku, odbranu… Predvodnik svega toga je naravno sam Poslanik (s.a.v.a) i onaj koji će nakon njega zauzeti tu poziciju predvodništva zajednice. Pravac je bio jasan. Islamsko društvo, a i pojedinac je trebao da se kreće tim pravcem da bi postigli svoje savršenstvo; čovjek da bi postao pravovjeran i prosvijećen i da bi se iskorijenili nepravda, zlo, nesuglasice, siromaštvo i neznanje iz društva; da ono ostvari potpunu sreću, a čovjek postane savršeni Božiji rob. Ovo je bilo ostvareno u Medini, a kasnije prošireno na Mekku i još nekoliko gradova. Postavlja se pitanje: Šta ako se nešto desi  pa taj sistem uspostavljen od strane Poslanika skrene sa tog pravca, ili poput voza iskoči iz kolosijeka, šta onda? Šta treba činiti? Kakva je obaveza? Ako islamsko društvo skrene s pravog puta i postane devijantno tako da postoji strah da će čitav islam i njegova ispravnost doći u pitanje, šta onda činiti? Koja je obaveza muslimana?

Postoje dvije vrste devijacije. Nekada se ljudi pokvare, muslimani skrenu s pravog puta, ali islamski propisi ostanu čisti; ali nekada se i muslimani pokvare, a i vlast i ulema skrene s pravog puta, tako da i vjeru izvrnu, a čiste islamske propise mijenjaju. Izvrću kur’anske riječi i istine, dobro predstavljaju lošim, a loše dobrim, zlo postaje dobro, a dobro zlo, potpuno mijenjaju značenje islamskih propisa. Kakva je obaveza vjernika kada se desi takvo što i kada islam zapadne u takvo stanje? Doduše Poslanik (s.a.v.a) je bio rekao šta da se čini:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا مَن يَرْتَدَّ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِي اللَّـهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللَّـهِ وَلَا يَخَافُونَ لَوْمَةَ لَائِمٍ ۚ ذَٰلِكَ فَضْلُ اللَّـهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاءُ ۚ وَاللَّـهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ َ

(Sura Al-Maide/Trpeza, 54: O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.)

Imam Husejn je narodu prenio ove Poslanikove riječi. Ali, da li je sam Poslanik mogao da postupi po njima? Ne. Jer ove riječi su bile izvodive u vrijeme kada društvo i zajednica skrenu s pravog puta. Bog je odredio šta da se čini u ovakvim slučajevima. A Bog čovjeka nikada ne ostavlja u nedoumici. Ni u doba samog Poslanika, a niti u doba Vođe pravovjernih Alije (a.s) društvo nije bilo krenulo u stranputicu. Čak i u doba Imama Hasana (a.s,) kada je Muavija bio na čelu islamske države, i pored toga što je društvo pokazivalo neke simptome devijacije, nije bilo prilike da se izvrši ova obaveza. Ovaj propis, koji je dio skupa islamskih propisa, nije ništa manje bitan od same vlasti; jer vlast znači upravljanje društvom. Ukoliko se društvo postepeno pokvari i skrene sa svoje ispravne putanje i ukoliko se počnu mijenjati i iskrivljavati Božiji propisi, a ne budemo imali naredbu o odupiranju takvim promjenama, čemu će nam služiti takva vlast? Prema tome, značaj naredbe o vraćanju društva na pravi put nije ništa manja od naredbe o stvaranju same vlasti. Možda čak možemo reći i da je takva naredba važnija od naredbe o borbi sa nevjernicima, ili čak od naredbe o naređivanju dobra i sprečavanju zla u nekim uobičajenim situacijama. A možda možemo reći i da je bitnija od same naredbe o izvršenju jedne od velikih vjerskih dužnosti kao što je hadždž. Zašto? Zato što je ova naredba ustvari garant održanja samog islama.

Postavlja se pitanje ko je dužan izvršiti tu naredbu. Jedan od nasljednika Božijeg Poslanika (s.a.v.a) u čijem vremenu dođe do takvih društvenih devijacija, naravno ukoliko od izvršenja iste bude neke koristi, jer Uzvišeni Bog ne naređuje nešto beskorisno. To znači da za takvo nešto treba da se stvori i pogodna situacija, a pod pogodnom situacijom se ne smatra to da npr. ne postoji smrtna opasnost. Pogodna situacija znači da čovjek zna da ako napravi neki korak, da će dati rezultate i da će ljudi shvatiti poruku i neće ostati u zabludi. U doba Imama Husejna (a.s) je došlo i do devijacija u društvu, a i stvoreni su pogodni uslovi za izvršenje te naredbe. Prema tome, on je bio obavezan da izvrši tu naredbu jer je nakon Muavije na vlast došla osoba koja se čak ni u javnosti nije ponašala islamski. Jezid je javno pio alkohol, govorio protiv Kur’ana i spjevao stihove protiv vjere i javno se protivio Islamu. Ali, pošto je bio na čelu jedne islamske vlasti nije mogao da izbaci islam iz života ljudi. A iskvaren vladar kvari čitavo društvo, i do toga bi zasigurno postepeno i došlo.

Imam Husejn (a.s) je postupio prema svojoj vjerskoj dužnosti i digao ustanak protiv vlasti i vladara koji su svojim ponašanjem i postupcima doveli u opasnost opstanak samog islama i islamskog društva.

Leave a Reply