Hazreti Imam Hasan i primirje s Muavijom (1.dio) - spoznaja

Hazreti Imam Hasan i primirje s Muavijom (1.dio)

Hazreti Imam Hasan  i primirje s Muavijom (1.dio)

Period Imama Hasana (a.s) i mirovni sporazum koji je sklopio sa Muavijom, ili ono što je nazvano mirom, je bio sudbonosan i jedinstven događaj u čitavom procesu islamske revolucije u prvom periodu islama. Nakon toga u islamu više nema sličnih događaja.
Prvo ćemo razjasniti neke stvari u vezi ovog sporazuma, a zatim pristupiti glavnoj temi. Revolucija islama, odnosno islamska misao i amanet po imenu islam, koji je Bog poslao ljudima, u prvom periodu je bio ustanak i pokret i bio je u obliku borbe i jednog velikog revolucionarnog pokreta. To je bio period kada je Božiji Poslanik (s.a.v.a) obznanio ovaj pokret u Mekki i kada su neprijatelji mnogoboštva i islama, organizovano ustali protiv toga; da bi spriječili napredak te misli. Poslanik, pomažući se vjernicima, je organizovao ovaj pokret i započeo jednu veoma pametnu, jaku i naprednu borbu u Mekki. Taj pokret i borba je trajala trinaest godina. I to je bio prvi period islama.
Nakon trinaest godina, s Poslanikovom podukom, parolama, organizacijom, požrtvovanjem i skupom svih faktora koji su postojali, ova misao je prerasla u jedan sistem vlasti i pretvorila se u politički i životni sistem jednog ummeta. To se desilo nakon što je Poslanik došao u Medinu i učinio je svojim sjedištem, u njoj uspostavio islamsku vlast i islam iz oblika ustanka pretvorio u vlast. To je drugi period islama.
Ovaj tok se nastavio u deset godina života Časnog Poslanika u Medini i nakon njega, u periodu četvorice halifa, a zatim i hilafeta Imama Hasana koji je trajao otprilike šest mjeseci, kada je islam postao oblik vlasti. Islam je imao oblik jednog društvenog sistema; znači imao je i vlast i vojsku i politčke, kulturne, sudske aktivnosti i uređene ekonomske odnose među ljudima; postojao je potencijal širenja i da se sve nastavilo u takvom obliku, islam bi se proširio po čitavoj planeti; islam je pokazao da ima taj potencijal.
U periodu Imama Hasana, opozicioni tokovi su toliko uznapredovali da su uspjeli da se nastupe kao prepreka sprovođenju islamske vlasti. Naravno, ovaj opozicioni pokret nije nastao u doba Imama Hasana; nastao je godinama ranije. Ukoliko neko želi da govori oslanjajući se isključivo na historijske svjedoke i malo dalje od dogmatskih obzira, možda će moći ustvrditi da ovaj tok nije nastao čak ni u periodu islamske vlasti, odnosno u Medini, već je bio nastavak onoga što je postojalo u periodu Poslanikovog ustanka – znači perioda Mekke. Nakon što je hilafet u doba Osmana – koji je bio iz plemena Beni Umeja – dospio u ruke tog plemena, Ebu Sufijan – koji je u to doba već bio i oslijepio – je sjedio sa nekim prijateljima. Upitao je: „Ko je sve prisutan?“ Čuo je odgovor: Taj i taj i taj. Kada je bio siguran da su svi prisutni od njegovog roda i da među njima nema stranaca, obratio im se rječima:
تَلَقَّفُوها تَلَقُّفَ الكُرَة (Al-Ihtidžadž a’la Ehli-l-Džadž, Tabarsi, tom 1, str. 234)
Znači, „poput lopte vlast prebacujte jedni drugima i ne dopustite da vam ispadne iz ruku!“ Ovaj događaj je prenesen u historijskim knjigama i sunita i šiita. Ovo nisu dogmatska pitanja i uopšte ne govorimo sa stanovišta akaida i vjerovanja; već govorimo sa historijskog stanovišta. Naravno, Ebu Sufijan je tada bio primio islam i bio musliman; doduše islam nakon osvajanja Mekke ili pred osvajanje; nije to bio islam iz prvog perioda, to je bilo primanje islama u jeku njegove moći, kada više Ebu Sufijan i njemu slični nisu vidjeli drugog izlaza nego da postanu muslimani.
Ovaj tok opozicije je dostigao vrhunac svoje moći u periodu Imama Hasana (a.s) i suprostavio se Imamu u obliku Muavije ibn Ebi Sufijana. Ovaj protivnički tok je započeo sukob; napravio probleme i presjekao put islamskoj vlasti – dakle, islamu u obliku vlasti; dok praktično nije spriječio ispravan tok islamske vlasti i upravljanja.
U vezi primirja Imam Hasana (a.s) mnoge knjige su pisale, a i mnogo puta je rečeno da je bilo ko drugi, čak i Vođa Pravovjernih Alija (a.s) bio na njegovom mjestu i da se našao u tim uslovima, ne bi mogao ništa učiniti sem onoga što je i Imam Hasan (a.s) učinio, a to je sklapanje mira. Niko ne može dovesti u pitanje djelo Imama Hasana (a.s). Djelo tog velikog čovjeka je sto posto imalo logične i nepobitne razloge. Ko je najvatreniji između članova porodice Božijeg Poslanika (s.a.v.a) i ko je imao život najmotivisaniji šehadetom? Ko je bio najrevnosniji pred neprijateljem zbog očuvanja vjere? To je bio Husejn sin Alijin. On je bio partner Imamu Hasanu u sklapanju mira. Nije samo Imam Hasan sklopio mirovni sporazum, Imam Hasan i Imam Husejn su to zajedno učinili; međutim Imam Hasan je istupao naprijed, a Imam Husejn je stajao iza njega. Imam Husejn je bio jedan od branilaca mirovnog sporazuma Imam Hasana. Kada je na jednom skupu, jedan od bliskih drugova – od onih vatrenih i revolucionarnih – prigovorio Imamu Hasanu (a.s), Imam Husejn (a.s) ga je prekinuo:
غَمَزَ الحُسينُ حُجر وَ: Imam Husejn je pokazao na Hadžera i ovaj je ušutio
(Šarhe Nehdžu-l-Belage, Ibn Ebi Al-Hadid, tom 16, str 15)
Niko ne može tvrditi to da je Imam Husejn bio na mjestu Imam Hasana, da taj mirovni sporazum ne bi bio skopljen. To nije tačno. Imam Husejn je bio uz Imama Hasana, a da je Imam Husejn čak bio sam, sporazum bi opet bio skopljen.

Leave a Reply