Analiza okolnosti u kojima se dogodila tragedija na Kerbeli - spoznaja

Analiza okolnosti u kojima se dogodila tragedija na Kerbeli

Analiza okolnosti u kojima se dogodila tragedija na Kerbeli

Opasnosti koje prijete islamu kao jednoj dragoj pojavi su od strane Uzvišenog Stvoritelja predviđene prije njegovog nastanka ili prije početka njegove objave, a isto tako je predviđeno i određeno sredstvo u samom islamu, kojim se treba suprostaviti tim prijetnjama; kao što je jednom zdravom tjielu Uzvišeni Bog dao odbrambenu moć u njemu samome, ili kao što uz jedan ispravan auto inžinjer prilaže sredstva za njegov popravak. Islam je jedan fenomen i pojava, i kao svakom drugom fenomenu prijete mu opasnosti i potrebno mu je sredstvo uz čiju će se pomoć suprostaviti tim opasnostima. Uzvišeni Bog je to sredstvo dao u samom islamu.
Ali, koje su to opasnosti koje prijete islamu?
Dvije glavne opasnosti prijete islamu, jedna je „vanjski neprijatelj“ a druga je „unutarnji kolaps“.
Vanjski neprijatelj znači osoba koja izvana, raznim vrstama oružija cilja jedan sistem, njegovu ideološku infrastrukturu, njegove zakone i sve što pripada tom sistemu. Šta znači izvana? Znači van zemlje, izvan sistema čak i ako se dešava unutar zemlje. Postoje neprijatelji koji sebe smatraju stranim sistemu i koji su protiv njega. Oni su stranci za sistem. Oni se trude da unište sistem, sabljom, vatrenim oružjem, najmodernijim naoružanjem, propagandom, novcem i svim što im je na raspolaganju. I to je jedna vrsta neprijatelja.
Druga vrsta neprijatelja je unutarnji kolaps, a to znači unutar sistema, što je djelo svojih odnosno domaćih snaga. Moguće je da domaći u sistemu zbog umora, pogrešnog shvatanja ispravnog puta, zbog preovladavnja nekih ličnih osjećanja i prohtjeva, zbog gledanja na materijalne efekte i njihovog uveličavanja, iznenada iznutra postanu zaraženi. Opasnost od ovog neprijatelja je, naravno, veća nego od onog prvog.
Ove dvije vrste neprjatelja – vanjski i unutarnji – postoje u svakom sistemu i svakoj ogranizaciji. Islam je za suprostavljanje svakom od ova dva neprijatelja dao određeni lijek i odredio borbu, odnosno džihad. Džihad se ne vodi samo protiv vanjskog neprijatelja.
جاهِدِ الكُفّارَ وَ المُنافِقين (Bori se protiv nevjernika i licimjera) (Tewbe/ Pokajanje, 73)
Licimjer sam sebe postavlja unutar sistema. Stoga se sa svim ovim treba boriti i protiv svih voditi džihad. Džihad, je određen za neprijatelja koji hoće da napadne sistem zbog svog neprijateljstva i nevjerovanja u isti. Isto tako, za suprostavljanje ovom unutarnjem raskolu i raspadu, postoje jako vrijedna moralna učenja koja čovjeku predstavljaju istinsko značenje ovog svijeta:
اعلَمُوا أنّما الحَياةُ الدّنيا لَعِبٌ وَ لَهووَ زينَةٌ وَ تَفاخُرٌ بَينَكُم وَ تَكاثُرٌ فِي الأموالِ وَ الأولادٌ (Al-Hadid/Gvožđe, 20)
Ajet upućuje na to da ovi ukrasi, ovi dunjalučki užitci iako su potrebni, iako smo primorani da ih koristimo, iako je naš život ovisan o njima, i u to nema sumnje i treba da ih za sebe obezbjedimo; ali je slijepo slijeđenje ovih potreba i zaboravljanje glavnih ciljeva veoma opasno.
Vođa pravovjernih Alija (a.s) je lav na borbenom polju s neprijateljem i kada govori, očekuje se da će pola i više njegovih riječi biti u vezi džihada, rata i junaštva; ali ako obratimo pažnju na predaje i govore skupljene u Stazi rječitosti, vidjet ćemo da je većina njegovih govora i preporuka u vezi isposništva, bogobojaznosti, morala, kuđenja ovog svijeta i hvaljenja duhovnih vrijednosti čovjeka.
Događaj vezan za Imama Husejna (a.s) i Ašuru je kombinacija ova dva dijela. Dakle, Ašura je bila događaj gdje su i borba s neprijateljem i borba sa samim sobom došle do izražaja na njihovom najuzvišenijem stepenu. Uzvišeni Bog je znao da će se desiti ovaj događaj i da se treba pokazati najuzvišeniji primjer i da taj najuzivšeniji primjer treba da postane uzor drugima. Ašura znači jedan veliki borbeni pokret na obje borbene linije. Jedna je linija borbe protiv vanjskog i unutarnjeg neprijatelja; a to je pokvarena i koruptivna vlast i materijalisti zaljepljeni za centar moći koji snagu koju je Poslanik odredio za spas ljudi, okreću u pravcu suprotnom islamu i Časnom Poslaniku islama (s.a.v.a), a druga unutranja borbena linija, jer je društvo počelo da se kreće prema korupciji.
Druga stvar je možda mnogo važnija. Jedan vremenski period, period početnih teškoća je bio prošao. Desila su se neka osvajanja. Ostvareni su ratni pljenovi. Granice su proširene, a vanjski neprijatelji poraženi. Došlo je do velikog priliva ratnog plijena. Neki su se obogatili, a neki prešli u elitnu klasu. Nakon što je islam bio iskorijenio elitnu klasu, pojavila se jedna nova elitna klasa u islamskom svijetu. Faktori s imenom islama, islamskim funkcijama i naslovima – sin tog i tog ashaba, sin nekog prijatelja Božijeg Poslanika, sin nekog Poslanikovog rođaka – su ušli u neke nedolične poslove, a imena nekih od njih su zabilježena u historiji islama. Pojavile su se osobe koje su za vjenčane darove svojih kćeri, umjesto tradicionalnog vjenčanog dara od 480 dirhema koje u Božiji Poslanik, Vođa pravovjernih i prvi muslimani bili uspostavili, tražili milion dinara, milion miskala čistog zlata! Ko su ti ljudi? Sinovi velikih ashaba i drugova Božijeg Poslanika, kao Mus’ab ibn Zubejr i njemu slični.
Sve je započelo desetak godina nakon smrti Božijeg Poslanika. Prvo su prvaci islama – bilo ashabi, i drugovi i oni koji su učestvovali u ratovima u doba Božijeg Poslanika – dobili neke prednosti, jedna od njih je bila veća dobit iz državne blagajne. To je pravdano je time da nije ispravno da budu jednaki s ostalima i da se oni ne mogu smatrati jednakim drugim ljudima! To je bila prva cigla te krive građevine. Pokreti koji završe u stranputici počinju sa ovako malim stvarima, a zatim svaki korak ubrzava sljedeći. Odstupanja od istinskog islama su započeta s ove tačke, sve do polovine Osmanova perioda. U periodu Osmanovog hilafeta, situacija je bila takva da su istaknuti Poslanikovi ashabi postali jedni od najvećih bogataša svog doba! Znači, isti oni veliki ashabi čija su imena poznata – Talha, Zubejr, Sa’d ibn Ebi Vekas, i drugi – od kojih bi svaki mogao imati debelu knjigu zasluga i časti na Bedru, Hunejnu i Uhudu, su bili u prvom redu velikih bogataša. Kada je jedan od njih umro i kada su htjeli da podijele njegovo zlato među nasljednicima, prvo su ga pretvorili u zlatne poluge, a zatim sijekli sjekirama. Poput ogrijevnog drveta su ga dijelili na manje komade! Po pravilu se zlato mjeri i vaga miskalima odnosno malim mjernim jedinicama za težinu, zbog svoje velike vrijednosti; zamislite koliko je tu bilo zlata da su ga dijelili sjekirom! Ovo je zabilježeno u historijskim knjigama i ne može se reći da su to napisali šiitski muslimani u svojim delima. To su zabilježene historijske činjenice. Količina dirhema i dinara koja je ostala iza njih je bila mitoloških razmjera.
Upravo to je značenje korupcije sistema iznutra, pojava ljudi koji će postepeno svoju zaraznu moralnu bolest – opčinjenost dunjalukom i strastima – koja je nažalost i jako opasna, prenijeti na društvo. U takvoj situaciji, zar se neko usuđuje da se usprotivi vladavini Jezida ibn Muavije?! Zar se dešava takvo što? Kome pada napamet da se bori protiv te nasilne i koruptivne Jezidove uprave? U takvim okolnostima nastaje veliki Husejnov (a.s) ustanak, koji se borio i protiv neprijatelja i protiv lagodničkog i koruputivnog duha koji vodi uništenju među običnim muslimanima. (Nastavit će se)

Leave a Reply