Stanje u islamskom svijetu i politička borba Imama nakon Poslanika (a.s) - spoznaja

Stanje u islamskom svijetu i politička borba Imama nakon Poslanika (a.s)

Stanje u islamskom svijetu i politička borba Imama nakon Poslanika (a.s)

Usamljenost Imama (neka je mir Božiji na njih) iz Poslanikovog Ehli bejta (porodice) nije bila ograničena samo na period njihovog života, već je vjekovno neobraćanje pažnje na važne, a možda i fundamentalne dimenzije života ovih velikana, dalo kontinuitet njihovoj historijskoj usamljenosti. Zasigurno je da knjige i spisi napisani tokom stoljeća imaju fascinantu vrijednost jer su uspjeli da za buduće generacije ostave zbirku predaja o ovim velikim ljudima. Međutim, element „aktivne političke borbe“, koji čini jednu neprekidnu liniju kroz 250 godina koliko su živjeli svi Imami Upute (a.s) zajedno, je izgubljena među životopisima i predajama o naučnim i duhovnim dimenzijama njihovog života.

Život Imama (a.s) treba da uzmemo kao lekciju, pouku i uzor, a ne samo kao neku divnu i ponosa vrijednu uspomenu; a to nije moguće bez posvećivanja pažnje političkim metodama i aktivnostima ovih velikana. Iako su oni veliki borci, koji su se žrtvovali na putu uzdizanja monoteizma i uspostavljanja Božije vlasti, njihov život i pored neke vanjske razlike – a neki su ljudi čak i između nekih dijelova života jednog imama osjetili kontradikciju – je u globalu jedan dug i neprekidan pokret, započet desete, jedanaeste godine po hidžri, a trajao 250 godina, odnosno završava se 260 godine po hidžri – u godini kada je započela mala skrivenost posljednjeg Imama (a.s).

Ovi velikani su jedna cjelina, jedna ličnost. Nema sumnje da je njihov cilj i njihov pravac jedan. Stoga, umjesto da analiziramo zasebno život Imama Hasana Mudžtebe (a.s) a zasebno Imama Husejna (a.s) i Imama Sedžada (a.s) – i da nedaj Bože slučajno upadnemo u zamku ovog pogrešnog shvatanja da je sira i tradicija ova tri imama zbog njene vanjske razlike u kontradikciji i sukobu – treba da zamislimo jednog čovjeka i jednu ličnost koja je živjela 250 godina,  i da je taj čovjek jedanaeste godine po hidžri krenuo jednim putem i prešao ga do 260 godine po hidžri.

Sa ovakvim stavom svi pokreti ovog velikog i bezgriješnog čovjeka će biti opravdani i razumljivi. Svaki razumom i mudrošću obdaren čovjek – čak i kad nije bezgriješan – u jednom dugoročnom pokretu će imati lokalne izbore i taktike. Ponekad će vidjeti potrebnim da se brzo kreće, a ponekad da uspori, ponekad je moguće i da se mudro povuče, ali i to povlačenje će sa stanovišta osoba koje poznaju njegovo znanje i mudrost biti jedan korak naprijed. S ovakvim pogledom i stavom, život Vođe pravovjernih Alije (a.s) i život Imama Mudžtebe te život Eba Abdillaha Husejna i životi ostalih osam Imama – do 260 godine – će biti jedan kontinuiran pokret. Ako s ovakvim  stavom proučite njihove živote, potvrdit ćete to. S obzirom na to da taj kontinuiran život ovih nama dragih bezgrješnih velikana – iz porodice Božijeg Poslanika (s.a.v.a) – ima političko usmjerenje, on zaslužuje da mu se posveti posebna pažnja kao jednom posebnom dijelu proučavanja. Stoga ovdje treba pojasniti neke stvari.

Prvo: Šta znači politička borba ili aktivna politička borba koju pripisujemo Imamima (a.s)? Pod njom se misli na to da njihova borba nije bila samo jedna naučna i dogmatska borba; kao što su to dogmatske borbe i prepirke koje su postojale u tom periodu historije islama; kao naprimjer mu’tezili, eš’arije i drugi. Cilj Imama (a.s) od predavanja i podučavanja, te prenošenja hadisa i znanja i objašnjavanja propisa, nije bilo samo to da potpuno dokažu ispravnost jedne dogmatske ili pravne škole vezane za njih ili da pojasne protivljenje spram neke druge, nego više od toga. Isto tako, oni nisu vodili niti jednu oružanu borbu, kao što je to borba Zejda i njegovih potomaka ili borba nekih ljudi iz loze Hasana (a.s) ili loze Džafera (a.s) i drugih, koja je vođena za života Imama (a.s). Doduše, oni njih nisu nikad apsolutno ni negirali, neke od njih su negirali iz nekih drugih razloga, a ne oružane borbe, neke su potpuno potvrđivali, a u nekima su i sami učestvovali logistički i iza prvih linija borbe, dajući materijalnu ili duhovnu pomoć, pomoć u vidu smještaja ili skrivanja, i tome slično.

Međutim, oni sami kao imami i vođe, iz onog lanca koji mi poznajemo, nikada nisu vodili niti su ulazili u oružan sukob i borbu. Politička borba nije niti onaj prvi niti ovaj drugi način borbe. Politička borba je borba s jednim političkim ciljem. A šta je taj politički cilj? To je stvaranje „islamske vlasti“ ili kako je neki nazivaju „alevitske vlasti“.

Od smrti Božijeg Poslanika (s.a.v.a) pa do 260 godine, Imami (a.s) su nastojali da ostvare Božansku vlast u islamskom društvu i zajednici, i to je osnovna tvrdnja. Naravno, ne možemo reći da u htjeli da u svoje doba – znači svaki Imam za svog života – uspostavi islamsku vlast; postojala je jedna srednje daleka i daleka, a u nekim slučajevima bliska budućnost i plan za nju. Naprimjer, za doba Imama Hasana (a.s) se može reći da su postojala nastojanja da se uspostavi islamska vlast u bliskoj budućnosti. U odgovoru onima – Musajjib ibn Nedžbe i drugima – koji su pitali Imama zašto ne diže svoj glas, on je odgovorio: „وَ إن أدري لَعَلّهُ فِتنَةٌ لَكُم وَ مَتاعٌ إلى حين“ (Al-Anbiya/Vjerovjesnici: 111) I ne znam, možda je to za vas ispit i …

U doba Imama Sedžada (a.s) se može reći da je to bilo planirano za jednu srednje daleku budućnost, a u doba Imama Bakira (a.s) za blisku budućnost. Nakon što je i osmi imam ubijen, vrlo vjerovatno je to bilo za jednu daleku budućnost. Znači razlikovalo se za kada, ali uvijek je postojla ta borba, i to je značenje političke borbe.

Sva djela i sve aktivnosti Imama (a.s), sem onih duhovnih koje se tiču produhovljenja jednog čovjeka i njegovog približavanja Bogu – onoga što je između njega i njegova Gospodara – dakle držanje predavanja, hadis, nauka, vjerovanje, naučno dokazivanje ili pobijanje, političko pobijanje, progonstvo, podrška jednoj grupi, a borba protiv druge, sve je to bilo u jednom pravcu. Sve je to vršeno radi toga da stvore islamsku vlast.

Da li su Imami (a.s) uopšte imali jedan politički život ili ne? Da li se njihov život sastojao samo od toga da oko sebe okupe jedan broj učenika, sljedbenika i zainteresiranih te da im objasne propise namaza, zekata, hadžadža i islamskog morala i ponašanja, ili principe vjerovanja i irfana, i to je sve? Ili ne, sem ovoga što je navedeno i duha svih tih navedenih stvari, u životu Imama (a.s) postoji još jedan okvir, a to je njihov politički život. Ovo je jedna jako važna činjenica koja mora biti pojašnjena. Iznijet ćemo glavne činjenice, a onaj ko želi da proučava ovakve teme, može s ovakvim pogledom ponovo da istraži predaje i historijske knjige. Tad će biti jasno koja je to istina o životu Imama (a.s) pa je i dan danas još uvijek nepoznata, nejasna i neizrečena. Nakon što su Imami (a.s) osjetili, odnosno kada se u krugu imameta i Ehli Bejta osjetilo da cilj Božijeg Poslanika (s.a.v.a) nije ostvaren, i da je, nakon prvog perioda islama, stvaranje jednog islamskog poretka i jednog islamskog svijeta, onakvog kakvog su to poslanici željeli, potpuno zaboravljeno, te da je sultanat odnosno nasljedna vladavina zauzela mjesto vjerovjesništvu i imametu (vođstvu), i da su raznorazni kraljevi, carevi, i drugi poznati nasilnici i taguti historije odjeveni u odjeću hilafeta i nasljednika Božijeg Poslanika, po imenu dinastija Beni Umeja i Beni Abasa, došli na vlast i da se Kuran tumači onako kako to vlastodršci i oni u čijim rukama je bila moć i vast žele, te da je narod pod utjecajem izdajničkog djelovanja učenjaka, koji su bili za jaslama vlasti i pod utjecajem materjalističke ljubavi vlastodržaca, u životu Imama (a.s) je nasto jedan globalan plan.

Kad kažemo Imami, mislimo na sve Imame, od Vođe pravovjernih Alije do Imama Askerija (a.s). Život svih Imama zajedno je trajao 250 godina i mi to možemo računati kao život jedne osobe, jednog 250-godišnjaka. Imami nisu razdvojeni كُلُّهم نورٌ واحد Svi su oni jedno svjetlo (Ujune Akhbare Reza i Mustafid, tom 2, str.417). Sve što je jedan rekao, to su ustvari bile riječi i ostalih, ili sve što bi jedan uradio to je ustvari bilo djelo i ostalih. Kao da je jedan čovjek živio 250 godina. Sva djela Imama u toku ovih 250 godina su bila djela jednog čovjeka s jednim ciljem i jednim naumom, ali s različitim taktikama i metodama.

Kada su Imami (a.s) osjetili da islam postaje stran i da nije stvoreno islamsko društvo, zacrtali su nekoliko temeljnih ciljeva. Jedan od tih ciljeva je „objašnjavanje islama na ispravan način“. Islam je sa stanovišta onih koji su u toku ovih dugih godina bili na čelu vlasti, samo smetao. A to je Poslanikov islam, islam Kur’ana, bitke na Bedru i Hunejnu, islam koji se protivi luksuzu, aparthejdu, islam koji je na strani slabih i koji je protiv silnika. Takav islam nije bio od koristi onima koji su htjeli da svoju faraonsku bit odjenu u Musaovo odijelo, i da svoju nemrudsku bit odjenu u Ibrahimovo odijelo; to nije bilo moguće. Vlasti su bile primorane da iskrive islam. Nije bilo moguće da ga odjedanput udalje i iskorijene iz srca i misli ljudi, jer narod je vjerovao. Bili su primorani da promijene njegov duh, sadržaj i bit, te da ga isprazne. Htjeli su da urade sve ono što i neki današnji režimi nastoje da učine sa svim onim u čemu se islam manifestuje. Takvi režimi se ne protive islamskim demonstracijama, ali se protive značenju i duhu islama, islamskom džihadu, upućivanju na dobro i odvraćanju od zla, protive se tumačenju istinskog islama, ali se ne protive  manifestacijama islama koje ne štete njihovim ciljevima. Ovakvo jedno stanje je vladalo i u doba umejadskog i abasidskog hilafeta. Da bi islam ogolili od njegovog duha i istine, jedan broj plaćenika je prodavao svoje pero i svoje jezike, odnosno riječi. Vlasti su plaćale da se izmišljaju hadisi, da se slave halife, da im se pišu knjige. Kažu da kada je halifa Sulejman ibn Abdulmelik umro, ljudi su vidjeli kako iz njegove riznice na magarcima iznose tovare i tovare knjiga jednog učenjaka čije ime nećemo spominjati. To znači da je ovaj veliki knjigopisac, veliki muhadis, ovaj veliki i poznati učenjak, čije ime se toliko spominje u islamskoj literaturi, pisao knjige za halifu. I zar možemo očekivati da će u  knjigama pisanim za halifu Sulejmana biti nešto što se njemu neće svidjeti? Kakvim je islamom zadovoljan taj halifa Sulejman koji čini nasilje, pije, surađuje s nevjernicima, vrši represiju nad muslimanima i siromašnima, oduzima im imovinu? To je bila velika boljka i rana islamskog društva u prvim vijekovima. Imami su to gledali, osjećali su da je Poslanikovo vrijedno nasljeđe, znači islamski propisi koji su trebali da ostani takvi za čitavu historiju i upućuju ljude u svim historijskim periodima, iskrivljeno. Jedan od ciljeva Imama (a.s), koji je bio jako bitan, je bilo objašnjavanje islama i ispravno tumačenje Kurana te razotkrivanje onoga što je iskrivljeno i onih koji su to učinili.

Pogledamo li riječi Imama (a.s) vidjet ćemo ono što je gore izneseno. U mnogim slučajevima oni su porekli ono što je bilo izrečeno u ime islama od strane dvorskih učenjaka, pravnika i prenosilaca hadisa, te su objasnili šta je to ispravno. To objašnavanje islamskih propisa je glavni i jedan od velikih ciljeva Imama (a.s). A to je imalo jednu političku bit. Znači, kada znamo da se iskrivljivanje i falsifikovanje istine dešava s podsticajem i ohrabrivanjem od strane vlasti i hilafeta i da plaćenička pera, odnosno plaćenici, a naizgled alimi i učenjaci, zbog vladara iskrivljuju istinu, prirodno je da će onaj ko se tome usprotivi uraditi nešto protiv politike tih vladara. Ukoliko se danas u nekoj od islamskih zemalja, gdje neki od plaćeničkih pisaca i učenjaka unajmljenih od strane vlasti pišu knjige s ciljem stvaranja razdora među muslimanima, ili da svoju braću muslimane pokažu u ružnom svjetlu, nađe jedan slobodarski pisac koji će napisati knjigu o islamskom jedinstvu i o bratstvu muslimana, to njegovo djelo je ustvari jedno političko djelo protiv vlasti.

Jedna od velikih aktivnosti Imama je bila ta da islamskom društvu objasne islamske propise, no to ne znači da se ti propisi nisu tada govorili i objašnjavali. Jer, u svakom kraju islamskog svijeta su postojali tumači Kurana, prenosioci hadisa i predaja od Poslanika, a neki od njih su znali na hiljade predaja, pogotovo u Meki, Medini, Kufi, Bagdadu. I ne samo u njima, u svim krajevima islamskog svijeta – obratite se na historiju islama – u Horasanu je naprimjer jedan mladi učenjak zapisao nekoliko hiljada hadisa. U Taberistanu je jedan veliki učenjak prenio nekoliko hiljada hadisa od Poslanika i ashaba. Dakle, postojao je hadis, prenošeno je i tumačeno islamsko pravo, ali ono što se nije činilo je to da se ono ispravno protumači i da se svi aspekti islama ispravno protumače. Imami su htjeli da spriječe to iskrivljavanje, a to je bila jedna od njihovih važnijih aktivnosti.

Druga važna aktivnost je bila objašnjenje „imameta“ odnosno vođstva. Imamet znači upravljanje islamskim društvom. Jedno suštinsko pitanje koje muslimanima tog doba nije bilo jasno a i praktično i teorijski je bilo iskrivljeno je bilo pitanje imameta. Kome u islamskom društvu pripada imamet i vođenje tog društva? Bilo je došlo dotle da su osobe, koje nisu izvršavale većinu islamskih propisa i koje su činile većinu zabranjenih djela, tvrdile da su Poslanikovi nasljednici te su bile bez ikakvog stida zasjele na njegovo mjesto. Nije bilo baš da narod nije znao o čemu se radi. Narod je bio svjedok da je jedan, po imenu halifa, pijan došao i predvodio džuma-namaz, a oni su stajali i nijetili za njim. Narod je znao da Jezid ibn Muavija boluje od vleikih moralnih bolesti te da čini velike grijehe, no kad bi im se istovremeno reklo dignite se protiv njega, odgovarali su: Mi smo Jezidu prisegu dali i zato ne možemo da dižemo ustanak. Pitanje imameta narodu nije bilo jasno. Narod je mislio da imam i vođa i vladar islamskog društva može biti zaprljan ovim velikim grijesima, ovim protivriječnostima, nasiljem, ovim djelima koja su jasno u suprotnosti s izričitim Kuranom i islamom, i takvo što im nije bilo bitno. To je bio jedan veliki problem i s obzirom na važnost problema vlasti u jednom društvu i utjecaju vladara na usmjeravanje društva, ovo je bila najveća opasnost za islamski svijet. Stoga su Imami (a.s) smatrali obaveznim da narodu kažu i pojasne dvije stvari.

Jedno je da kažu da imam mora ispunjavati određene uslove i posjedovati određene osobine i karakteristike; bezgrešnost, bogobojaznost, znanje, duhovnost, ispravno ponašanje spram naroda i Boga, tj. da narodu objasne karakteristike imama, odnosno islamskog vladara. Drugo je da odrede ko je ta osoba koja trenutno posjeduje ove osobine i karakteristike, da je predstave i da pojasne sve u vezi toga. Ovo je jedna od velikih aktivnosti Imama i vidimo da je ovo jedna od najvažnijih političkih aktivnosti, propagande i učenja.

Da Imami nisu imali nikakvih drugih aktivnosti i posla sem ova dva  koje smo naveli, bilo bi dovoljno da kažemo da je njihov život od početka do kraja imao jedan politički karakter. I onda kada su tumačili Kuran, i objašnjavali islamske znanosti, oni u su ustvari vršili jednu političku aktivnost. I tamo gdje su govorili o osobinama Imama oni su vršili političku aktivnost. Ako bi se učenje Imama saželo samo u ove dvije karakteristike i ova dva naslova i teme, opet bi njihov život imao jedan politički karakter, odnosno bio bi jedan politički život.

No, oni se nisu zadovoljili samo ovim aktivnostima. I pored svega ovoga, Imami su u najmanju ruku od doba Imama Hasana Mudžtebe započeli jedan sveobuhvatni politički i revolucionarni tajni pokret s ciljem zauzimanja vlasti. Nema sumnje za one koji su istraživali njihove živote, da su svi Imami (a.s) učestvovali u ovom pokretu. Ali, nažalost, u knjigama napisanim o životu Imama Sadika, Imama Musa ibn Džafera i mnogih drugih Imama, ovaj aspekat njihovog života nije predstavljen. I pored dokaza da su Imami bili politički aktivni, da su imali jedno široko područije djelovanja, to je neizrečeno i nespomenuto i to je glavni problem u shvatanju života Imama.

Sve ove nesuglasice između Imama (a.s) i nasilničke vlasti, a koje vidite u životima Imama (a.s), su bile iz tog razloga. Oni koji su se protivili Imamima, ubijali ih, trovali, zatvarali, opsijedali, to su činili zbog toga što su Imami potraživali vlast. A da nisu i čak i da su svo znanje sebi pripisivali, znači da nije bila u pitanju politička moć i njeno potraživanje, Imami ne bi bili napadani, ili u najmanju ruku ne bi se desili tako jaki napadi na njih. Stoga možete primijetiti da je u pozivanju i propagandi Imama (a.s) postojala velika osjetljivost na riječi i pitanja o imametu. Znači kada Imam Sadik (a.s) dokazuje islamsku vlast i političku moć, on na skupu na Arefatu narodu kaže: „Imam zajednice, predvodnik zajednice, vođe i vladar zajednice je bio Božiji Poslanik, a zatim je to bio Alija ibn Ebi Talib, a zatim Hasan, pa Husejn“, i tako dok ne stigne do sebe i svog imena.

Znači, sva ova rasprava i nesuglasice i sva ova borba Imama s njihovim protivnicima, te borba njihovih drugova je bila zbog pitanja vlasti i apsolutnog i opšteg vilajeta i starateljstva te političke moći nad muslimanima; jer vlasti nisu imale ništa protiv duhovnog položaja Imama (a.s) kao duhovnih vođa. Često se dešavalo da su u doba halifa u društvu postojali poznati ljudi isposnici, učenjaci, tumači Kurana, i tome slično i halife ne samo da im se nisu protivili, već su ih čak  i podržavali, iskazivali im svoje poštovanje, obilazili ih, savjetovali se s njima. A zašto? Zato što se oni nisu bunili protiv halifa tražeći političku moć. Primjera uleme kao što su Hasan Basri, Ibn Šubremeh i Umer ibn Ubejd, koji su bili priznati i cijenjeni od strane halifa je puno. Oni su bili ljudi koji su za sebe tvrdili da su duhovnjaci, isposnici, mufesiri i tumači Kurana, da posjeduju poslanička znanja, no halife se tome nisu suprostavljale. Zašto? Zato što od strane tih ljudi nije postojalo traženje političke moći. Sukob Imama (a.s) s umejadskim i abasijskim halifama je bio zbog imameta i vilajeta, odnosno imameta u ovom značenju koje smo spomenuli i koje mi danas koristimo.

____________________

kimija

Riječ kimija ima arapsko-perzijske korijene i označava vještinu uz pomoć koje se kamen pretvara u zlato... Uz nadu da će ovi tekstovi imati takav efekat, hvala Vam na čitanju!

Leave a Reply